Poruka reisu-l-ulemi Mustafi ef. Ceriću, od bosanskog muslimana Ibrahima Halilovića:

  Piše: Ibrahim Halilović, 06.04.2009, Winsdor, Canada

U tom slučaju, sa Cerićem izvan Bosne, patrioti Bosne bi možda lakše sačuvali zemlju ¨od hrsuza da je ne ukradu, od nemarnih da je ne zagade, od neodgovornih da je ne prodaju i od zlonamjernih da je ne izdaju,¨ kako to lijepo reče sam efendija Cerić. 

Je li se položaj bosanskih muslimana popravio i zehru zahvaljujući tim putešetvijima? Nije! Muslimani Bosne teško da su ikada bili u težem položaju nego što su danas. Žive u nakazi od države, nakon što je voljom Cerićevih bedela u vrhovima vlasti, mimo svih domaćih i internacionalnih zakona - nakon genocida, svih vrsta zločina i urbicida - pola države ustupljeno najvećim muslimanskim dušmanima; trenutno najvećeg din- dušmanina među Srbima,  Dodika - hvalio je nedavno reis efendija ne samo muslimanima Bosne, nego i svijeta - za sadaku od 300 hiljada KM koju mu je Dodik tutnuo na ime obnove porušene Ferhadije, što je samo dva posto vrijednosti radova na njenoj obnovi. Rušenje ostalih džamija ef. Cerić je halalio četnicima-rušiteljima, a teret obnove svalio na ionako opljačkane i osiromašene muslimane. Rušitelji su ostali nekažnjeni, šteta nenamirena. Sada se sam reis Cerić i muslimani čude što im četnici pale i skrnave džamije, ne želeći shvatiti prostu činjenicu da se nekažnjeni zločin ponavlja.

Muslimani Bosne su svoji najveći hasumi

Ali, nije samo Dodik hasum muslimana. Muslimani Bosne su svoji najveći hasumi. Garanti opstanka genocidne RS su upravo oni političari koje je izabrao narod, a koji uživaju javnu i neupitnu naklonost reis ef. Cerića. Oni su reisovim blagoslovom i uz pomoć njegove džamijske glasačke mašinerije i zasjeli na ta mjesta, na državnu i narodnu grbaču - odrodivši se i od naroda i od dina! Na mala vrata, aprilskim paketom ustavnih promjena, Amandmanom I na nelegalni daytonski ustav (Anex IV), prudskim sporazumom i stvaranjem trećeg entiteta (sroski, hrvatski i muslimanski gheto, sa districtom Sarajevo) ustavnim promjenama ¨korak po korak¨ - kako to voli reći njegov pulen Tihić - uvodi se genocidna RS u ustavni poredak RBiH na mala vrata, čime se zauvijek cementiraju rezultati agresije i genocida. Na tome udarnički rade baš oni koji imaju najveću reisovu naklonost - Tihić i Silajdžić, a i B. Izetbegović, kojeg Cerić javno predlaže za predsjednika SDA, što znači da je baš on, reis Cerić temelj te nakaradne antidržavne i antimuslimanske politike. Nestaje Bosne, prijeti nestanak muslimana, a reis Cerić ni mukajet.  Isprepadani narod se primirio, “dobro je da ne puca”, a za to stanje niske narodne svijesti najveću odgovornost snosi sam ef. Cerić. On se zadeverao globalnim pitanjima, bistrenjem svjetske politike, Bosna mu je usputna stanica, navrati kad stigne. Istina, za jednoga od svojih kratkih boravaka u Bosni, vazio je Mustafa ef. Cerić nedavno u džamiji u Varešu i rekao i ovo: ¨Nema ništa bolje i sigurnije od vode i hrane na vlastitoj zemlji. I nema ništa što može zamijeniti zemlju za naš opstanak. Zato je farz čuvati zemlju od hrsuza da je ne ukradu, od nemarnih da je ne zagade, od neodgovornih da je ne prodaju i od zlonamjernih da je ne izdaju.¨

Niti se djeca boje hodže, niti hodža djece

Pitam se na koju je to zemlju mislio ef. Cerić. Ne bih rekao da je mislio na Bosnu, ta njegov je čitav svijet, njega još tamo ne izdaju, vole ga i pozivaju, treba im. Biće da se taj farz ne odnosi  na domaće hrsuze jer je te hrsuze baš ef. Cerić i ustoličio na njihova mjesta. 

Riječi toga Cerićevog farza su samo riječi, šuplja priča, riječi koje je vjerojatno zaboravio i onaj ko ih je izgovorio, a zaboravili su ih i  oni koji su ih slušali. Te riječi nisu svakako doprle do ušiju ni Silajdžića (svršenog učenika Medrese) ni do Tihića, ni do Izetbegovića jr., ni do ostalih hrsuza koji udarnički rade na legaliziranju genocida i RS i na uništenju RBiH,  riječju - palestinizaciji bosanskih muslimana.

Da je Reis-efendija ono što nije, pa da je recimo iz Pariza ili neke druge svjetske adrese na kojoj se zatekao (halalio bih mu putovanje!) nazvao Silajdžića i upozorio ga na farz izrečen u Varešu, na riječi koje imaju značenje naredbe za muslimane i rekao mu onako privatno, da poselami  i Tihića i bratiju s porukom - da će, ako ne se budu držali toga njegova vareškoga farza, izgubiti njegovu, reisovu podršku - drugačiju bi oni pjesmu pjevali. Ne bi igrali po svirci Dodikovih gusala. Ali, očito je da je ta svirka ugodna i reis efendijinom uhu.  Jer, ni samom ef. Ceriću nije do njegovih riječi, do farza, naredbe muslimanima kojima je on vjerski starješina i koje i njega obvezuju, kao i one što se guraju u prvi saff i na njegovoj sećiji ko će mu bliže, a i za narod, da jednom ukloni te hrsuze. Nije Ceriću do tih riječi - bar što se tiče njihove praktične  primjene. Te riječi, koje imaju važnost naredbe, polahko tonu i na front pageu ¨Preporoda¨. A mogle su biti upisane ispod onoga ajeta u zaglavlju lista kako Bog neće izmijeniti sudbinu jednoga naroda ako je narod sam ne izmijeni.  Helem, niti se djeca boje hodže, niti se hodža boji djece! Ustvari golem turban, ispod njega hodže nejma!

I dok Bosnu čereče na konjske repove, reis putuje od jedne do druge svjetske metropole i bistri svjetsku politiku. Na njega bi se mogla primijeniti ona srpska ¨Putuj igumane, ne brini za manastir.¨ Moja poruka glasi:  Putuj Cerić-efendija i - ne vraćaj se više! Možda bi bez tebe lakše iazšli na kraj sa tvojim hrsuzima... Ali, i kada bi bio za stalno u dalekome svijetu, ef. Cerić bi našao načina da kroji našu sudbinu; sa najveće udaljenosti on bi povlačio kanafu na kojoj igraju njegove lutke.   

Ima li igdje  na vidiku bosanskih muslimana u tom silnom bistrenju globalnih problema, od Istoka do Zapada?

Nejma!   

Gdje su ti toliki moćni svjetski  prijatelji reis-efendije Cerića, s kojima se hvali, a koje je sretao i upoznao u Rijadu, Kuala Lumpuru, Washingtonu, Kamberi, Parizu, Londonu, Rimu, čak in a džennazi jordanskog kralja Huseina, gdje je viđen kako dijeli svoje podsjetnice... Gdje su da nam pomognu da zbacimo četnički jaram, da zbacimo luđačku košulju u koju su nam obukli i svezali državu, da se oslobodimo Dodikovih ultimatuma, da razmontiramo RS, da muslimani ne rove po kontejnerima, da ne crkaju bez medicinske zaštite, lijekova i penzija. Da se oslobodimo svojih ugursuza. Da imamo drugoga i drugačijeg reisa, a ne da nam se ovaj Izetbegovićev pučista ne ponavlja nebrojeno puta! Gdje su Ti reisovi prijatelji, sve svjetski moćnici i glavonje, da ulože koji euro ili dolar u Bosnu, u ljude i njihovo obrazovanje, pa i u vjersku prosvjetu, da im probude izgubljene nade da će i njima, bosanskim muslimanima, jednom svanuti. Ništa od toga. Možda bi oni i pomogli, ali to reis Mustafa ef. Cerić i ne traži, ima biva važnijih svjetskih poslova, a to bi se i kosilo sa njegovom koncepcijom religijske i svjetove vlasti. Najveća brana uklanjanja RS i Dodika su baš spomenuti i drugi reisovi ugursuzi, poltroni. Ni najmoćniji u svijetu ne mogu preko njihove volje. A njihova je volja - cementiranje RS, ignoriranje presude ICJ. Zapušten narod, nestanak Bosne, palestnizacija muslimana. Oni su narodni zastupnici, reisovi miljenici, oni odlučuju kako reis kaže, dakle oni rade ono što je mustafi ef. Ceriću po volji, a nije mrsko i njegovim svjetskim prijateljima, baška Kissingeru...

Najviše hasne od tih svjetskih putešestvija ima sam reis Cerić kojeg malo malo pa okite i(li) odličjem i(li) novčanom nagradom. Što više odličja i nagrada, manje Bosne, sve jandiji i čemerniji bosanski muslimani! Para i slave nikad mu dosta. Ono za čim Mustafa ef. Cerić stremi je titula Grand Mufti koju očekuje od tih svojih moćnih priajtelja. Ta titula bi značila da Zapad u njemu prepoznaje jednog i jedinog predstavnika muslimana svijeta. Oni traže baš nekoga ko bi muslimane svijeta pacifizirao, onako kako su umireni i umrtvljeni bosanski muslimani. U pohodu ka tome cilju, Mustafa ef. Cerić će primiti nagradu i iz ruku najvećega svjetskoga mrzitelja muslimana - Kissingera.

Šta bi bilo kad bi bilo

Zamislimo da reis Mustafa ef. Cerić jednom trehne šakom o hastal oko kojeg se, zamislimo, recimo u Davosu, okupilo svih tih njegovih stotinu i više prijatelja, najvećih svjetskih ekonomskih i političkih moćnika, i u brk im kaže:

Eto vam, radite šta hoćete, ja više neću miriti Istok i Zapad! Ne računajte na mene, ne zovite me, neka muslimane i kršćane svijeta miri ko god hoće, ja neću. Nezadovoljan sam položajem muslimana Bosne nad kojima je izvršen genocid, kojima je otet grunt i domovina, koji su protjerani širom svijeta i koji postaju Palestinci u svojoj zemlji. Nad njima se čini velika nepravda i zlo. Neću se više brinuti o vašim globalnim problemima, ni uzrocima i posljedicama napada na New York, eto vam problemi, jakarite se s njima, ja više neću, jer se niko ne brine o muslimanima Bosne, mada su muslimani Bosne najveće žrtve svjetskog terorizma. Na njih sam prvi ja zaboravio, pa su i vama desete zveke klepetalo. Vraćam se u Bosnu među njih - koji su me birali da ih vodim, među one koji me plaćaju, pa ću tamo, u Bosni, s Božjom pomoći, spasavati i vjeru i narod. Tu ću najbolje moći miriti Istok i Zapad, baš na mjestu njihova najvećega sraza poslije II svjetskoga rata, ali tako da se nepravda nad muslimanima Bosne ispravi. Pomozite ako hoćete, ali iskreno i prijateljski. Ne odmažite! Allahimanet!¨

Ta ¨ostavka¨ bi sigurno odjeknula svjetskim meridijanima, nije šala, radi se o vrhunskoj svjetskoj osobi, vjerskom starješini, nesuđenom Grand Mufti na kojega se toliko računalo... I - svijet bi makar za trenutak malo pažljivije pogledao prema Bosni i bosanskim muslimanima, a ako ne čitav svijet, a ono tih stotinu prijatelja, svjetskih moćnika, s kojima se hvali Mustafa ef. Cerić.

O Džemaludinu Čauševiću

Ali, nije Mustafa ef. Cerić ono što je bio rahmetli reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević. Stoga, želim  čitatelje ukratko podsjetiti na životopis toga sjajnoga čovjeka, učenjaka i muslimana, Bosanca i Bošnjaka, vrhovnog starješinu i prosvjetitelja, koji je nezadovoljan položajem bosanskih muslimana pod srpskim režimom podnio ostavku na mjesto reisu-l-uleme. Ostavljam čitateljima da sami povuku paralelu između aktualnog reisu-l-uleme i r. Džemaludina ef. Čauševića i usporede kakvog smo reisa nekada imali, a kakvog imamo sada.

Džemaludin ef. Čaušević, svjetski priznati islamski učenjak, bosanski islamski modernista, narodni prosvjetitelj, reisu-l-ulema, primjer kako veliki i sjajni intelektualac voli svoj narod i domovinu i kako se žrtvuje za njih znanjem i osobnim primjerom.   

Džemaludin Čaušević je rođen u Bosankoj Krupi 1870., u doba Austro-Ugarske, gdje je osnovna znanja sticao od svoga oca Ali-hodže. U Bihaću je završio Medresu, gdje ga je zapazio i bio mu učitelj muftija Mehmed Sabit Ribić. U sedamnaestoj godini života Čaušević odlazi na visoku naobrazbu u Istambul gdje završava studij islamskih znanosti. Uključuje se i u pravni studij ¨Mekteb-i Hukuk¨ gdje je osjetio dah modernizacije koju je Turska promovirala već nekoliko decenija. Za vrijeme ferija, Čaušević je odlazio u Bosnu i tamo držao predavanja nošen idejama o potrebama religiozne i socijalne reforme. Neko vrijeme je proveo u Cairu gdje je slušao predavanja islamskog reformatora Muhammada Abduha koja su imala na njega značajan utjecaj. Čaušević je Abduha nazvao ¨respektabilnim učiteljem¨. Po završetku pravnih studija 1901., Džemaludin Ćaušević napušta Istambul i vraća se u Bosnu. Na Velikoj gimnaziji u Sarajevu predavao je arapski jezik. Godine 1903. izabran je člana Ulema Medžlisa. Kao takav, Čaušević je bio nadležan za nadgledanje muslimanskih vjerskih škola, pa je putovao po Bosni i Hercegovini, što se smatra početkom takve prakse uopće u IZ. Obilazeći mektebe i medrese po Bosni osnažio je svoje uvjerenje da ne može biti napretka među Bošnjacima muslimanima, posebno u religioznom smislu, bez temeljitih reformi i napretka u religioznom obrazovanju.

Godine 1909.prihvatio je položaj u profesora u Šerijatskoj školi u Sarajevu koju su finacirali Austrijanci. Težeći iskreno uvijek ka reformama, nije napuštao tu ideju. Uskoro se njegova opredjeljenost ideji za obrazovanje i reforme raširila po Bosni. Kada je hafiz Sulejman Sarač dao ostavku na položaj reisu-ul-uleme 1913., godinu dana kasnije naslijedio ga je Džemaludin ef. Čaušević. Uoči I svjetskog rata 26. marta 1914. Džemaludin ef. Čaušević je izabran za reisu-ul-ulemu. Na tu najugledniju poziciju - reisu-ul-ulema Džemaludin ef. Čaušević dao je ostavku 1930. godine zbog neslaganja sa srpskim režimom glede vakufske imovine i vjerskog i općeg položaja muslimana.

(Uzgred rečeno, ni jedan od reisu-ul-ulema u komunističko doba nije dao ostavku iz protesta zbog stanja vjere i položaja muslimana u Bosni, odnosno Jugoslaviji. Šta više, te reisi su birani uz suglasnost UDB-e i SSRN. Morali su biti i antifašisti po opredjeljenju, neki su, na ponos muslimana, bili i učesnici NOB-a!)

Nakon penzioniranja 1930. Džemaludin Čaušević je pisao u časopisima od kojih je neke sam osnovao. Zajedno sa hafizom Mehmedom ef. Pandžom preveo je Kur'an na bosanski jezik.

28. marta 1938. umro je Džemaludin ef. Čaušević, čovjek o kojem je vladalo rašireno mišljenje kao o simbolu nade u napredak i boljitak bošnjačkog naroda, njegove religije, kulture i tradicije.

Džemaludin Čaušević je bio protiv iseljavanja iz Bosne, i zbog Austro-Ugara i vlasti Kraljevine SHS i Jugoslavije koja su bile uzrokom njihove selidbe. Razlozi su bili teško uklapanje u novi zapadnjački način života, težak položaj muslimana, otimanje grunta u Kraljevini SHS i Jugoslaviji u dva navrata do II svjestkog rata. Čaušević je pokušao zaustaviti taj odliv mozgova (brain-drain) iz Bosne. Džemaludin Čaušević se zalagao za obrnut proces - ne samo da se bošnjački intelektualci i narod ne iseljavaju iz Bosne, nego da se i oni koji su otišli, vrate u Bosnu, čime bi se osigurala njena demografska supstanca i napredak. Džemaludin Čaušević je svojim primjerom slijedio taj zahtjev. Napustio je Istanbul, baš u vrijeme velikog iseljavanja Bošnjaka i vratio se u domovinu Bosnu smatrajući da jedino bolne, ali neophodne transformacije mogu osigurati opstanak njegova naroda kojemu je prijetio nestanak  na ovim prostorima.

Kao i drugi muslimanski reformisti njegove generacije u Europi i Maloj Aziji, Džemaludin Čaušević je u praksi provodio ono o čemu je govorio i za što se zalagao. Zalagao se za osnivanje časopisa, obrazovanje muslimana, otkrivanje lica muslimanskih žena. (Skidanje zara i feredže neznalice svaljuju kao grijeh na mrske komuniste (crvene, kako ih Preporod voli zvati) koji su samo slijedili naprednu ideju Džemaludina ef. Čauševića!) Džemaludin ef. Čaušević je budio Bošnjake iz njihovoga dubokoga sna i apatije, vraćao im samopouzdanje.

Muslimani su pali u duboki san i nisu se bili u stanju iz njega probuditi sve dok nisu Europljani, naoružani znanjem i svim oblicima raznih izuma došli na njihova vrata demonstrirajući uzvišenost znanja,¨ riječi su Džamaludina Čauševića. Znanje je carstvo napretka, znanje uvijek trijumfuje nad ignorancijom. Vjerovao je da su muslimani pali u apatiju zbog ignoriranja europske znanosti. Sada, kada je preveden Kur'an, Bošnjaci muslimani su u prilici da Knjigu tumače na pravi način. Znanje treba biti nadograđivano, a Europljani i napredne nacije trebaju im služiti kao uzor u stručnosti i napretku. ( Sve te  Čauševićeve ideje su veoma aktualne i danas!) Muslimani uopće treba da uče od Europe kako ponovno otkriti i dostići veliku mudrost znanje koje su nekad posjedovali. Budući da je Džemaludin ef. Čaušević bio odistinski i veoma obrazovan vjernik, to je on smatrao, kao i drugi islamski reformisti, da se ne smije postavljati pitanje oko autentičnosti učenja Kur'ana, nego se zalagati za pravilnu interpretaciju Knjige tako da istinska poruka Kur'ana praktički postane potreba za znanjem, praćena moralnim i materijalnim obogaćivanjem.

Džemaludin ef. Čaušević je umro u predvečerje II svjetskog rata koji je odnio 100 hiljada muslimnskih života. Zatim je uslijedilo pola decenije komunističke vladavine u kojem su imali državu RBiH koju su dijelili sa svojim susjedima i komšijma. Potom je uslijedilo ubijanje muslimana od strane njihovih susjeda pravoslavaca i komšija katolika od 1992. do 1995. u namjeri da ih zauvijek uklone kao ¨podsjećanje¨ na davno prošlo vrijeme turske vladavine prema kojoj i danas postoji mržnja, da zatru njihove povjesne tragove.   

Čaušević mora biti upamćen i slavljen od svoga naroda za njegovo neizmjerno doprinos na buđenju narodne uspavane svijesti i muslimanske vjere. Čauševićev najveći doprinos bio je stvaranje osjećaja vrijednosti i samopuzdanja muslimana koje je on ulijevao svome narodu, što je pomoglo polaganju osnova za stvaranje bošnjčkog identiteta.

(Više na stranicama Wikipedie)

Na kraju da podsjetim čitetelje na "Parergon" Derviša Sušića.

Tamo je Sušić odslikao lik i djelo  predratnog i ratnoga reisa Fehima ef. Spahe. Fehim Spaho je bio pijanac četrdeset godina, na položaj reisu-l-uleme došao je uz pomoć svoga moćnoga brata dr. Mehmeda Spahe koji je raznim lopovlucima, marifetlucima i potkupljivanjem vrhova IZ, trošeći i velike državne pare, postavio svoga brata za reisa, usprkos njegova nedolična ponašanja i usprkos činjenici da nije ispunjavao uvjete propisane za funkciju reisa. Fehim ef. Spaho je inče vjerno služio svim našim okupatorima, od Austrije i Kaljevine SHS, Kraljvine Jugoslavije, do Pavelićeve NDH i samoga Hitlera. Sušić piše da bi na toga i takovoga reisa, na tu i takvu politiku IZ - rahmetli reisu-l-ulema Džemaludin Čaušević – pljunuo.   

Da je živ, Džemaludin ef. Čaušević bi, sljedstveno Sušićevoj logici, vjerojatno pljunuo i na današnju vjersku politiku IZ i države koju oličava reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić.

BOSNA (NI)JE MOGUĆA

  Piše: Ibrahim Halilović, 06.04.2009, Winsdor, Canada

Vjerske zajednice, a pogotovo IZ su se duboko zaglibile u kvazi-politiku

Naravno, autor je "zaboravio" da tu i takvu kolektivnu narodnu svijest oblikuju baš vjerske zajednice, ne samo po crkvama i džamijama, nego preko političara, ustvari svojih zastupnika, bedela, u državnim organima.  Religijskim zajednicama su po mjeri ti i takvi političari, one ih preporučuju, a narod ih bira!  Takva praksa je nepisano pravilo u djelovanju IZ.  Zbog svega toga Bosna (privremeno) nije moguća.  

Objašnjenje autora koje se svodi na to da je zadaća vjerske zajednice ostati u sferi duhovnog, vjerskog, zvuči kao utopija, ili kao disonantan ton praksi kojoj i sam autor svjedoči; uglibljenost vjerskih zajednica u politiku je vidljiva iz vasione.  Stoga autorove riječi ostaju u sferi teorije kada on napiše ovo: ..."uloga vjerskih zajednica (je) prvenstveno gradnja vjerske svijesti kod pojedinca na temelju onoga što piše u svetim knjigama.  Da, upravo vjerske svijesti, ne nacionalne, poglavito ne političke, prvenstveno vjerske svijesti, ali u izvjesnom smislu prevencije! Vjerske zajednice moraju imati preventivnu ulogu da sprječavaju pojavu mraka u ljudskim dušama."

Autor teksta ne spominje da će Bosna teško biti moguća i zbog te studentske publike, a i predstavnika Vlasti koji su također prisustvovali tribini.  Generacije te srpske mladeži sistematski su vaspitavane u duhu mržnje prema drugima i drugačijima, a posebno prema "Turcima".  Za njih je Bosna prošlo vrijeme.  Koliko je takvih bilo u publici na Palama, nije teško zaključiti.  Tako odgajane generacije mladih velika su prepreka Bosni koju smo imali, pa izgubili.  Uvjet da bi Bosna postala država u kojoj će svi njeni narodi i građani živjeti zajedno u toleranciji i poštivanju međusobnih različitosti je povratak na ideju ZAVNOBiH-a.  Uvjet da Bosna bude neupitno moguća je uklanjanje one politike kojoj je osnov negiranje Bosne kao države i negiranje ideje suživota, zajedništva, politike koja je dovela do rata i nesreće.  (Međunarodna zajednica je pomogla da se zaustavi rat, ali nije uklonila politiku koja je do njega dovela.  Nije ni narod.  Nije ni IZ.  Tome je doprinio i r. Alija Izetbegović koji je odbio ponudu Amerikanaca o zabrani SDS-a.)

Izetbegović je prihvatio Milošević-Tuđmanov plan podjele Bosne

Osnova te politike koja negira Bosnu, je dogovor Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu i Tikvešu o podjeli Bosne na srpski i hrvatski dio koje bi pripojili Srbiji i Hrvatskoj, a Bošnjacima muslimanima kao najbrojnijem narodu (ako opstanu) u BiH namijenili su (đometne ruke!) ono "malo zemljice Bosne".  Nažalost, s tom pogubnom politikom po opstanak Bosne i samih Bošnjaka složio se i r. Alija Izetbegović koji je sa našim dušmanima dijelio i podijelio Bosnu, za što nije imao ni mandat ni ovlaštenja. (Poznata je njegova izjava koja glasi nekako ovako: "Srbima da pripadne ono što je srpsko, Hrvatima hrvatsko, a nama (Muslimanima) ono što možemo prosperitetno obraniti."  Takvo poimanje Bosne, nije Bosna.  Bosna nije kada na njenom državnom prostoru ne žive pomiješani njeni narodi i građani.  Bosna cijela iz ti dijela

Ako bi se ta pogubna politika materijalizirala, na čemu se udarnički i složno radi na sve tri strane - povijesna teritorija Bosne bi bila dio Srbije i Hrvatske, a ono što bi preteklo - bila bi neka besperspektivna država bosanskih muslimana u kojoj bi oni bili osuđeni na izolaciju, palestinizaciju i nestanak, mrski svojim najbližim susjedima, ljutim neprijateljima, jednako kao i međunarodnoj zajednici.  U tom bantustanu vladao bi jedan vjersko-politički vođa, IZ bi bila jedan džemat te Partije, što bi bilo nalik fašizmu.  To nije u biću našega naroda, reći će neko.  Pa dobro, zašto onda taj narod uporno bira predstavnike baš takve politike?

Ideja Bosne je u tome da zajedno žive pomiješani Bošnjaci, Hrvati i Srbi, da se svako osjeća na svakom pedlju državne teritorije kao u svom na svom, rahat, bez bojazni za život i imetak, siguran da neće biti orobljen od strane susjeda i komšija, ali i pohlepe vlastodržaca koje sam bira.  Bosna nije ono što je bila i što bi trebala biti, ako odvojeno, kao danas - manje-više, a sutra, kako je krenulo, boj se i više, jedni pokraj drugih odvojeno i u strahu od rata žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci, zbijeni u nacionalnim getoima, prepadnuti, zastrašeni jedni drugima, bez nade i perspektive.  To nije ideja modernog svijeta kojem svi teže, ali od kojeg se svi zatvaraju.  Uskoro sa bosanskim pasošem nećeš moći ni u Hrvatsku.

Bosna nije moguća bez pravde

Moraju biti pohvatani svi ratni zločinci, mora se poštivati domaće i internacionalno pravo, Povelja UN, Bečka konvencija.  Bez pravde nejma pomirenja, a bez pravde i pomirenja Bosna nije moguća.  Niko nejma pravo ni mandat praštati zločin u ime Bošnjaka, niti miriti se prije nego što pravda bude izvršena. Reis Cerić prašta zločin urbicida, mada nejma prava ni ovlaštenja za to.

Da bi Bosna mogla biti i(te)kako moguća, nisu dovoljne samo riječi, ni političara ni uleme, posebno one izrečene kao lažna obećanja prije svakih izbora.  Da bi Bosna bila moguća, potreban je osvješćen narod. Time se ne bave naše elite, da pače, njima je po volji zatucan i lahkovjeran narod: lakše ga je jahati i držati na uzdi.  Da bi Bosna bila moguća, mora se stubokom promijeniti politika IZ koja podržava političku elitu BiH, onu koja razgrađuje Bosnu i ubija ideju o zajedničkom suživotu u nepodijeljenoj državi - aprilski paket ustavnih promjena, legaliziranje genocidne milicije genocide RS, prudski dogovor o daljoj podjeli zemlje, usvajanje Amandmana I, promjena nakaradnog, ilegalnog daytonskog ustava "korak po korak", dio je političke platforme koju poodržava i IZ.

Nejma Bosne bez pobvratka prognanika

Bosna kakvu samo imali, otišla je defintivno u povijest jer se protjetano stanovništvo nije vratilo na svoja predratna ognjišta. Velika prostranstva države, posebno u dijelu koji se zove Republika Srpska, ostala su bez svojih starosjedilaca Hrvata i Bošnjaka, tamo žive isključivo samo Srbi. Federacja BiH je ostala bez velike većine Srba. U praksi nije sproveden član VII Annexa daytonskog Sporazuma o povratku svih na svoje, za što su se pobrinule nacionelne vrhuške. Ni IZ sa svoje strane se nije baš pretrgla u inzistiranju na povratku prognanih. Istina je da su građene džamije, ali je i istina da haman i nejma povratka. Najčešće s evraćaju staije osobe. Nejma održivog povratka, jer je stanje ljudskih prava i sloboda katasrofalno loše. Tzv. manjine nemaju ista prava kao i većinsko stanovništvo. Posao je veoma teško naći. Nisu građene fabrike, što i nije zadaća IZ. Ali, pokazalo se da fabrika može izgraditi džamiju, ali džamija ne može fabriku. Nema duhovne obnove, nejma demokratije, tamo gdje krče crijeva. Diskriminacija se osjeća na svakom koraku. Nisu riješena osnovna životna pitanja povratnika, oni se teško ili nikako mogu zaposliti, žive od danas do sutra u naseljima koja su često bez dobrog puta, vode, struje, zaboravljeni, napušteni, bez nade i perspektive. Mnogi se vraćaju u mjesta gdje su izbjegli... Bošnjaci i Hrvati nisu ravnopravni u RS, a u Federaciji je slično sa Srbima.

Prognanici koji su se našli diljem svijeta sve manje razmišljaju o povratku, pogotovo nakon što su prodali ili zamijenili svoja imanja, te pustili korijenje u novoj sredini. Mnogi od njih, a pogotovo druga generacija, ne planiraju povratak s obzirom na materijalnu i svaku drugu sigurnost i ljudska prava u zemljama u koje su izbjegli. Mnogi mladi ljudi, Bošnjaci muslimani koji su rođeni ili odrasli u izbjegelištvu gube bošnjački identitet jer, primjerice, haman i ne znaju bosanski jezik, a o Bosni znaju samo iz priča odraslih, ili na osnovu kratkih posjeta Bosni za vrijeme ferija.
Bošnjačke vlasti se maćehinski odnose i prema njima. Sjete ih se samo uoči izbora. Ne zalažu se za ukidanje člana 17. Zakona o državljanstvu koji će ih uskoro ostaviti bez mogućnosti da posjeduju dvojno državljanstvo. Oni, pak, koji su dizali ruku i na njih i na Bosnu, imaju ta prava. Član 17. Zakona o dvojim državljanstvu će pomoći stvaranej etnički čistih prostora u RS, čime će u miru biti nastavljena ratna, zločoinačka kampanja. Bosna bi uskoro mogla ostati bez onog što joj je najdragocjenije, dijela svoga ljudskog potencijala koji će morati ostati zauvijek u muhadžirluku, a postati sztranac u svojoj rodnoj zemlji. I zbog te i takve politike, koaj id ena ruku muslimanskim dušmanima, Bosna nije moguća.
Prilikom jedne posjete Malmeu u Švedskoj, Mustafa ef. Cerić je rekao okupljenim muslimanima: „Lijepo vam je ovdje!“ što je shvaćeno kao poruka da tu i ostanu, jer je u Bosni – loše.

Jaz između onih koji su ostali u Bosni i onih koji su protjrani ili pobjegli ispred četničkog zuluma, sve je dublji i sve teže premostiv. IZ nije uradila puno na prevazilaženju toga jaza. Nacional-političkim oligarhijama odgovara status quo, jer kada bi se sve izbjeglice vratile na svoje, nestali bi entiteti, narodna geta, a Bosna bi došla na svoje.
Budući da se izbjeglice ne vraćaju i(li) ne žele vratiti ikad, Bosna nije moguća.

Bosna je nemoguća sa ovakvim reisom i IZ

Da bi Bosna bi bila moguća, IZ bi morala imati drugoga i drugačijega vrhovnog poglavara koji ne bi vodio dosadašnju politiku niti podržavao izbor i politiku muslimansko-bošnjačkih političkih predstavnika, koji bi morao odvojiti vjersko od državnog, baš onako kako govori autor teksta.  Taj i takav reis bi se morao ugledati na lik i djelo Džemaludina ef. Čauševića.  O tome svemu, međutim, nejma nagovještaja.  Dapače, IZ i dalje tone u mutne, i po Bosnu i nju samu opasne političke vode.  To što radi globtroter, leteći reis-efendija Cerić koji se ne smiruje u zemlji, nejma primjera u svijetu.  Aktualni reis Mustafa ef. Cerić upravo nam je javno, preko TV, bez imalo ustezanja nacrtao portret budućeg predsjednika SDA.  Po toj slici budući predsjednik SDA "treba biti i lijep".  Crtajući portret predsjednika SDA, Mustafa ef. Cerić je rekao da kandidat mora posjedovati obiteljski background (po vjersko-političkoj ideologiji morao bi se baciti se na r. Babu).  Opredjeljujući se za Bakira Izetbegovića, ef. Cerić je sam obavio izbore u SDA.  On je već ustoličio garanta nastavaka te po Bosnu i muslimane pogubne politike.  Reis nam je tako obznanio da svoga dosadašnjeg bedela na čelu te politike i SDA pušta niz vodu.  Dobar je bio (za Dodika i srpsku stvar), ali Bakir će biti bolji!  Hem je lijep na reisa, hem ima politički background naslijeđen od r. Babe koji je po svojoj mjeri postavio baš toga i takvoga reisa.  Izborom Bakira Izetbegovića za predsjednika SDA, u vjersko-partijsko-državnoj politici se ništa ne mijenja, na bolje.  RS ostaje neupitna, biće stvoren i treći, hrvatski entitet.  Bosna će biti "itekako" nemoguća, a opstanak Bošnjaka - muslimana "itekako" upitan.  Dok je takve SDA i IZ, srasle kao nokat i meso, dok je ovakvog pacifiziranog i umrtvljenog naroda ni ef. Cerić neće biti upitan.  I IZ i SDA će se pobrinuti da narod takav i ostane.  Što zapušteniji, neprosvjećeniji i nesvjesniji narod, tim bolje po njih.

Bosnu su stvarali i gradili crveni (i) antifašisti.  Bosnu razara današnja vjersko-politička elita i narod koji se ne buni protiv tih elita. 

Budući da je anonimni autor gornjega teksta "Je li je Bosna moguća" spomenuo i "crvene", evo na tu temu nekoliko riječi.  Da su Bog d'o na vlasti ostali pravi (predratni) crveni, Bosna ne bi ikad došla pod znak pitanja.  Crveni su obnovili državnost Bosne i Hercegovine 1943. na zasjedanju ZAVNOBiH-a i oživotvorili formulu po kojoj je Bosna jedino moguća.  Crveni, među kojima je i veliki broj muslimana, bili su antifašisti, kakvi su bili i imami koji su se priključili NOB-u, dok je Islamska zajednica otvoreno stajala na stranu srpskoga dvora, NDH, Pavelića i Hitlera.  Crveni su stvorili Narodnu, Socijalističku, Republiku BiH, izborili se za ravnopravnost trećeg po brojnosti naroda u SFRJ, izgradili su škole, asfaltirali puteve, izgradili pruge, domove zdravlja, otvorili univerzitete, zaposlili ljude, osigurali besplatno školovanje i liječenje, penzije, izdali pasoše kojima se moglo putovati gdje god ko hoće i kad god zaželi. Bosna i Bosanci su bili cijenjeni u svijetu, od Baghdada i Tripolija, do Meksika, a musliman Džemal Bijedić je bio predsjednik Vlade Jugoslavije... Bili su rahat u svojoj kući, mogli su bez straha zanoćiti pokraj puta ili u sred duboke šume, u bilo kojem dijelu države.  Zahvaljujući crvenima, antifašistima, država RBiH je postala srednje razvijena perspektivna država i zajednica raznih naroda i građana, država koja je bila uhvatila za šteku poluotvorenih vrata EU.  Crveni su napisali građanski Ustav koji je i danas moderan i još uvijek važeći.  Malo se ko bunio protiv crvenih za njihove vladavine, ni jedan muftija ili reis nije dao ostavku nezadovoljan položajem muslimana. Dapače, neki od njih, poput muftije Banjalučkog Edhema ef. Čamdžića bili su suradnici zloglasne UDB-e.  Mnogi su se pretvarali da su crveni, jer se to isplatilo, premda su bili samo - "crveni", nikako pravi crveni.  Malo ko je od mnogobrojnih današnjih "zelenih" hitio u džamiju, mada im nije bilo zabranjeno, ali nije im se isplatilo. (Čast Muhamedu Veliću i njegovom r. ocu, čast i drugima pravim muslimanima!)

Okolo "zelen" - unutra "crven"

Kada se vlast prevrnula, oni su samo naoko promijenili farbu, od "crvenih" postali su "zeleni", ustvari nešto poput lubenice.  Duhovno se nisu imalo promijenili.  Mnogi je i dalje ostao "mentalnim Srbinom".  Zbog takvih Bosna "itekako" nije moguća.  Ti "lubeničari" su potpomogli da Bosna nestaje, da se uništava i(li) opljačka sve ono što su stvarale generacije prije dolaska crvenih i što su stvarali i sami crveni.  Nije tu samo kriva četnička zločinačka politika, nego i naš baliluk i neznanje, a pogotovo pristup bosanskom pitanju po srpsko-hrvatskom receptu. (Nije li se i A. Izetbegović izjašnjavao kao Srbin, čime se pohvalio i V. Draškoviću.)

Oni "crveni" na koje svoje strijele odapinje i autor, i Rijaset, i ef. Cerić, i Preporod, i "Avaz" , koji, je li, neprikladnim jezikom kritiziraju pohlepnost i greške Mustafe ef. Cerića pa su islamofobisti (sic!) istom bojom su premazani kao i "zeleni" koji u IZ na spomen kritike odmah povilene i zapjene hiteći da tu kritiku proglase crvenom i neprijateljskom, bogohulnom, islamofobijom.  Jer, oni smatraju ef. Cerića nedodirljivim, nepogrješivim - vanzemaljcem Bogom datim i vječnim.  Međutim, i "crvene" i "zelene" veže zajednička politika, bar što se tiče pogleda na vitalne probleme BiH, odnosno na pitanja njena opstanka kao države i opstanka njenoga bošnjačko-muslimanskog naroda.  I jedni i drugi smatraju da je RS neupitna.  To je politika IZ i politika bošnjačko-muslimanskih predstavnika, bez izuzetka.  Čak i kada je u pitanju krivična prijava protiv Dodika, muslimanski predstavnici u Špirićevoj vladi dižu ruke da se kazni podnositelj prijave, a da se amnestira od krivičnog gonjenja njen podnosilac!  Tako ustaju protiv pravde, na štetu države i naroda Bosne, ali glasuju za njihova najvećeg dušmanina.  

I "Crveni" sa TV i novina, kao i "zeleni" u IZ, su istobojni, jedinstveni - glede podržavanja propalog paketa ustavnih promjena, legaliziranja četničke milicije, prudskog Sporazuma, Amandmana I, promjena ustava "korak po korak" legalizirali RS na mala vrata, kako bi dobili još jedan (hrvatski) geto, kako bi Bošnjaci i muslimani strpani u svoj geto, na ono "malo zemljice Bosne" koje su đometne ruke ponudili Milošević i Tuđman, a Izetbegović prihvatio. Zbog svega toga - Bosna (za sada) nije moguća.  Neće biti moguća dok god se sa političke scene ne uklone svi oni koji su nositelji te politike.  Korjeni te (bošnjačko-muslimanske) politike su IZ i ona se mora iz temelja reformirati i odreći te i takve politike kako bi Bosna bila "i(tete)kako" moguća.

Crvena partija je nekada postavljala reise.  Danas reis Cerić postavlja partijsko i državno vodstvo

I dok dižu dreku na "crvene", IZ nije ni mukajet jednome notornome četniku Dragi Kalabiću koji, umjesto da sumira rezultate negativne javne rasprave o Amandmanu I, javno naziva prognanička udruženja i klubove "radikalnim islamskim grupama" i otvara sezonu lova na patriote koji se protive srbizaciji i getoizaciji Bosne i muslimana.  Sličan vokabular koristi i njegov kolega, Beriz Belkić, nekad veeeeliki "crveni" koji je preko noći postao veeeliki "zeleni", čim je ocijenio da je mu je to isplatno.  IZ nije ni mukajet na takve opasne istupe Drage Kalabića i Beriza Belkića. Laži koje danas neometano lansira Drago Kalabić kao Dodikov trbuhozborac, bile su pred rat opravdanje za genocid. Iste laži danas ne smetaju ni najzelenijima u IZ.  Umjesto, da sikterišu Kalabića, sabornici IZ poručuju kako će više poraditi sa dijasporom (koju Kalabić optužuje za radikalni islam.)  Možda će IZ disciplinirati dijasporu, koja se po malo otima Reisu, možda će reis češće putovati u posjet njihovim džamijama, klubovima, udruženjima i ispostavama, ne znam; to nemušto nagovještavanje sabornika "boljeg rada sa dijasporom", može značiti da će postupiti baš onako kako Kalabić želi, te da će pokušati ušutkati patriotski glas muhadžira, glas koji postaje disonantan politici IZ.  Na kraju, kakva je razlika između nekadašnje Partije koja je postavljala reise i današnje IZ koja postavlja partijske i državne rukovodioce?

Ipak, ne dirajte mi u prave crvene, pogotovo one prijeratne.  Mene su proganjali, zatvarali u Crnu kuću, zabranjivali raditi, proglašavali nacionalistom.  Ali, sve im halalim.  Jer, oni se ne mogu ni po čemu usporediti sa ovima današnjim vlastodršcima, pogotovo im ne bi mogli biti ni šegrti u lopovlucima, lažima, destrukciji, obmanama, razaranju Bosne.  Crveni su Bosnu gradili, ovi današnji vlastodršci koje postavlja Mustafa ef. Cerić doći će i nama i Bosni glave!

Zbog svega toga - Bosna - teško da je (za sada) moguća.

Ibrahim HALILOVIĆ