No nismo ni mi za «bačit». Francuska ima parišku Ajfelovu kulu, Britanija londonsko oko a Bosna visočke piramide, najstarije na svijetu. Tako je konačno razrješena dilema ko je gradio egipatske piramide: srpski inžinjeri ili visočke izbjeglice.

Čemu se možemo nadati u novoj 2008. godini? Ničemu! Mića, Hare, Šumko, Drago, Tihi, Bakir, Ljubo i Zlaja će opet duvati u solunske trube velikosrpskog projekta rušenja države -Republike BiH. Veliki je biznis u pitanju. Jedan kilometar kvadratni Bosne oni nude za jednu KM, pošteno. Misli se na ovo što je ostalo. Pola su već prodali Srbiji budzašto. U novoj 2008. godini svaki od njih dobit će i vlastitu privatnu policiju te geto dostojan divljenja. Mi ovako prehlađeni kupit čemo njihove ideje bez daljnjega, pa će Laktaši pored silnog «uvoza» cigareta dobiti i kandidaturu olimpijskih igara 2016. godine. Republika srpska će postati primjer miroljubive koegzistencije, ekonomskog buma te civilizacijskog dostignuća čovječanstva 21. vijeka. Svuda med i mlijeko te mlogo bre krava i pčela, bezbeli, baš onako kako Laka pjeva. Svi će se utrkivati da kopiraju njen način nastanka, zakone, ugled i prestiž. Napose to je jedina država koja ima pjevača za Premijera i nastala je bre demokratski kad i amebe, slobodnom voljom njenih osnivača, od Rabije Šubić do Ratka, Radovana, Alije, Hareta, Zlaje, Franje, Slobe, Voje  i mnogih drugih nosilaca medalje sa zlatnom lentom i četiri koncila. Nedamo Republiku srpsku i tačka kaže merhametli Lajčak. Ama ko je dira? -pitam se ja. Oni koji su joj bili na putu su davno pobijeni, prognani i počišćeni sa svih mjesta. Nema ni za nokta nikakve opozicije sve da je tražiš durbinom. Prosto me čudi odakle Lajčaku to, na vrhu jezika. Zar on nikada nije čuo za onaj vic o Fati i majstorima. Neme tu sumnje da čemo bre opet navijati bre i za Mariju Šerifović i za Srbiju i za Republiku srpsku. Pa zar nas nije pravo pogodila sa ona tri prsta, to čemo uvijek pamtiti dok smo živi a ona će biti rado viđen gost na našoj sve-troprstaškoj BHT1. Dok god bre pčela daje mlijeko a krava daje med ima tako bre da bude i nikako drugačije.

KUM   

Savezu Sulejmana Tihića (SDA) i Zlatka Lagumdžije (SDP) je kumovao Adil Zulfikarpašić u svojoj paravan-organizaciji ¨Bošnjački institut¨ u Sarajevu, jeseni 2005; nakon čega SDA-SDP hrle ka Holbrooke-Hayes amendiranju Aneksa 4 (ustava) kojim bi ozakonili Republiku srpsku i uspostavili se kao nepobjediva vlast u enklavama gdje preživljavaju Bošnjaci i nešto ¨ostalih¨.  Patriotski blok to anti-državno djelovanje u Dejtonskom parlamentu BiH, 26. aprila, 2006. godine -- odbacuje.  Time, a i na izborima 2006, savez SDA-SDP dobiva udarac od kojega se još nije povratio.       

Prošla TV emisija ¨60 minuta¨ je objavila prilog intoniran protiv ¨imena i ugleda¨ Zulfikarpašićevog ¨Bošnjačkog instituta¨, pa je u ovoj emisiji pročitano pismo-reakcija kojim se institut brani.  Potpisnik je predsjednik ¨Bošnjačkog instituta¨ -- Zlatko Lagumdžija!  Da, vječni predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija, koji od početka sputava socijaldemokrate u borbi za državu BiH.  Nakon čitanja pisma, grotesknost ove funkcije morao je čak i poslovično Lagumdžiji naklonjen Bakir Hadžiomerović sarkastično prokomentirati: ¨Eto, tako piše Zlatko BEG Lagumdžija!¨ 

Mnogo toga se godinama zna o pro-velikosrpskom radu Adila Zulfikarpašića, još u emigraciji, kada je osobno ili kroz ¨Demokratsku alternativu¨ pod krinkom anti-komunizma ustvari obavljao, direktno ili indirektno, anti-bosanske poslove za velikosrpske (tada tajne) projekte – koji su od 1989 javno otpočeli mobilizaciju a zatim agresiju na Republiku BiH.   Stoga je dodatno indikativna neraskidiva veza Lagumdžije i Zulfikarpašića; nezaobilazno je pitanje koliko je Tihić i dalje u kombinaciji?  Otvoreno su proradili 2005. godine i pojavili se kao tvrda koalicija tokom 2006.   A, iako je ih je Patriotski blok porazio, ipak su Tihić-Lagumdžija još mjesecima nakon izbora nastojali formirati vlast od SDA-SDP kadrova.  Ali je savez SDA-¨Stranka za BiH¨ ipak, na jadevite jade (4 mjeseca borbe!) uspostavio vlast u FBiH.   Da li je pakt Tihić-Lagumdžija i dalje na snazi?  

Osim oko Patriotskog bloka koji je 2006. branio državu, protiv saveza SDA-SDP se podigla i većina bošnjačkog biračkog tijela i liderstva okupljenog oko Mustafe Cerića, Harisa Silajdžića i Hasana Čengića.  To je uzrokovalo Tihićev poraz na izborima za bošnjačkog člana dejtonskog predsjedništva 2006.  

Oni koji su ove godine očekivali dobar rezultat od Silajdžića, su razočarani jer on nije opravdao izbornu pobjedu, mandat, povjerenje naroda.  Stoga se obnavlja ideja o savezu SDA-SDP: borba otpočeta 2005, i dalje se vodi.  Zato slijedi udar na Hasana Čengića; tzv. "desnu struju SDA".  Tihića zovu, dakako, "lijevom strujom".  Sve je to lažna desnica i lažna ljevica -- a doista borba dva tabora za prevlast unutar SDA i odabir koalicionog partnera.  Izvana gledano, Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović daju ujedinjenu podršku velikosrpskom projektu; ali unutar SDA Izetbegović uzima "mudru" ulogu manipulatora, te se u zavadi dvaju strana postavlja kao arbitar i superiorni "ujedinitelj" -- "Spasitelj stranke i naroda"!

Bakir Izetbegović je u magazinu SAFF ove jeseni otvoreno najavio ¨čistku unutar SDA¨, pa se napad na Hasana Čengića u tu najavu potpuno uklapa.  Sve to podriva ionako lošu poziciju znatnog biračkog i nazovi-liderskog ¨bošnjačkog faktora¨ naspram države BiH, a time i samog sebe.  To ide na ruku velikosrpskom projektu u vrijeme kada se i HDZ okomio na državu.  Borba se ne vodi za narod i državu, nego za prevlast u ¨poderotinama¨ od teritorija na kojima preživljavaju preostali Bošnjaci.

U tom sukobu, a pogotovo uslijed ¨salto mortale¨ politike Harisa Silajdžića, prevagu ostvaruje Sulejman Tihić nad ¨desnicom¨ u SDA.  Tihić u TV emisiji pobjedu najavljuje tako što Hasana Čengića po pitanju milionskih financija i resursa koji su bili u rukama ¨desnice¨ tokom i nakon agresije, proziva: ¨Gdje su milioni, avioni, kamioni, .... ?!¨ 

Prvo, kada je Hasan Čengić u pitanju, on je najranjiviji kao Alijin "logističar" koji je raspolagao novcima skupljenim u islamskom svijetu za obranu Republike BiH.  Zamjera mu se što nije postojala nikakva državna kontrola tih sredstava koja su dodijeljena narodu BiH, a završila pod kontrolom uglavnom dvije familije, u prvom redu Izetbegovića, pa zatim Čengića.  Ovdje se nameću dva problema.

Prvo, kako to da liderima SDA nikada nije smetala Hasanova prošlost dok napokon nije uradio jednu pozitivnu stvar za Bosnu i Hercegovinu, podržao Patriotski blok u neizglasavanju amandmana.

Drugo, kako to da im smeta Hasan Čengić zbog raspolaganja manjim dijelom tih fondova, a ne smetaju Alija i Bakir, koji su ipak bili prvorazredni gospodari tih fondova.  Da se malo podsjetimo pravih gospodara pomoći koja je stizala u BiH i kojom je finansirana Izetbegovićeva privatna paralelna vlast u BiH, citiramo izvod iz knjige "Državna tajna 2":

Član Predsjedništva RBiH Nijaz Duraković na maratonskoj sjednici Predsjedništva 10. 8. 1995. kaže: "Odavno mi govorimo oko tih nesretnih para.  Narod o tome priča.  Ne može niko Sarajevu začepiti usta... Postavlja se pitanje, Alija, da li novac koji se dobija, ukupan od donacija, prijateljskih zemalja, doista, treba da ide na račune Vlade ili negdje drugo."  U raspravu se ubacuje Silajdžić: "Alija, dozvoli, molim te.  Ljudi govore o drugom računu koji postoji.  I ako treba, neka postoji.  Ako treba da postoji, da se dogovorimo da postoji.  Ali, ako sredstva idu tamo, ne može se onda Vlada kriviti što ih nema!"

Pitali su ga o ulozi Hasana Čengića u vezi sa novcem.  Poznato je da je novcem namijenjenim za obranu RBiH raspolagao lično Izetbegović i od njega imenovani Odbor od deset ljudi, što je Izetbegović, odgovarajući Durakoviću i Silajdžiću na pitanje gdje je novac, potvrdio: "Ne raspolaže Hasan Čengić, nego Odbor jedan", i ne objasnivši ništa više.  Zapravo, sve je već odavno bilo jasno.  Svaki dokaz nazivaju svim i svačim, samo ne - dokazom.  Sasvim je jasno da BiH – danas postoji.  Odbranjena je, gradi se, ponosni su na nju i na sve budale koji su ginuli, dok su tetke, zetovi, sinovi, žene i ostali bližnji sakupljali novac i zlato, koje danas gledamo utkane u razne mirnodopske "projekte"... U islamskoj državi se za takvo djelo - (krađa) odsijeca(la) ruka.  Alija Izetbegović se nije borio za državu po uzoru na životno djelo (Iran) imama Homeinija... No..." - kraj citata

UDARAC U SLABINU

Na ove optužbe, Hasan Čengić je 19. decembra, 2007., u ¨Avazu¨ odgovara, citat:

¨Tihićev istup u kojem on direktno proziva mene ili, bolje rečeno, optužuje me, zapravo potvrđuje da je njemu mnogo važniji lični obračun nego jedinstvo stranke. Međutim, suština je u tome da ovim istupom Tihić zapravo skreće pažnju od glavnog problema - istakao je Čengić.

Mišljenja je da u centru pažnje nije uopće on, nego "Tihićeva odluka koju je provukao kroz Predsjedništvo stranke o smjeni jedne od najaktivnijih općinskih organizacija SDA u BiH".

- Dakle, to je centralno pitanje i na njega treba dati odgovor, zbog čega su ti ljudi smijenjeni. Jasno je da nisu smijenjeni zato što ne rade ili zato što nemaju rezultate, jer i kao stranka i kao općinsko rukovodstvo imaju izvanredne rezultate. Radi se o tome da Tihić želi bespogovornu poslušnost sebi osobno, a to opravdava disciplinom unutar stranke - zaključio je Čengić. – kraj citata.

Jedan od više pokazatelja da je savez Tihić-Lagumdžija i dalje na djelu, je i novo izdanje magazina ¨Slobodna Bosna¨ od 20. decembra, 2007, gdje Tihić sa naslovnice proklinje: ¨SDA je umorna od Hasana Čengića¨!

Taj magazin promovira ono što se može nazvati ¨Slobina Bosna¨: vladavina Lagumdžijinog SDP-a (u partnerstvu sa Tihićevom SDA) u enklavama unutar FBiH u kojima žive preostali Bošnjaci, uz ozakonjenu i nedodirljivu Republiku srpsku kao ¨realitet¨ (kako tu dejtonsku ¨državu srpskog naroda zapadno od Drine¨, naziva Lagumdžija). 

OSVETU, SEKO, OSVETU ! 

Dakle, Hasanu Čengiću ¨nije maslo za Ramazana¨, ali ovo nije samo udar na njega, nego i na one Bošnjake koji, iako i sami žrtve Alije Izetbegovića, ne žele udbašku vlast.  Čengić jeste kontraproduktivan u aspektima koji se nazivaju ¨muslimanska desnica¨, ali je on ipak udbaška žrtva, kao i žrtva politike Alije Izetbegovića odn. njegov vjerni sluga (što mu je, dakako, najveća greška).  Njegove rabote sa ratnim financijsko-materijalnim resursima su mu teret i grijeh, ali ipak ne zadiru u njegovu političku opredijeljenost.   

Upravo je tokom 2006. godine Hasan Čengić bio istaknuti bošnjački lider u podršci Patriotskom bloku ka odbacivanju amendiranja Aneksa 4 kojim bi Tihić-Lagumdžija ozakonili RS i vladali kako su planirali.  Stoga se Tihić nakon izgubljenih izbora spremao da se Hasanu Čengiću osveti; da ga odstrani od svakog uticaja.  Sada Tihić ostvaruje tu osvetu!

Tihić-Lagumdžija tako ujedno nastoje kapitalizirati na padu Harisa Silajdžića kao neformalnog lidera ¨muslimanske desnice¨ (dakako, i ¨muslimanske¨ ratno/poratno profiterske kamarile).  Naime, ¨velikim muslimanima¨ je konačno došlo pameti u glavu i vide da njihov ljubljeni Haris nije ništa drugo do spodoba koja je upravo njima najveći neprijatelj postavljen još 1990. godine da im gospodari, da i njih i državu Bosnu i Hercegovinu razbije -- ¨uhelači¨.  Stoga ti muslimani odbacuju Harisa Silajdžića i panično traže lidera.  Potražili su, npr., Edhema Bičakčića, ali se on, izgleda, ne želi tih igara opet igrati.  Zato im je fokus na Hasanu Čengiću.  Iako kompromitiran, on im jeste lider i protivnik saveza SDA-SDP.  Da li je to zato što mrzi Lagumdžiju i ¨proklete komunjare¨, ili uslijed ucjene po pitanju sredstava?  Vjerojatno oboje, ali im se Čengić još 2006. ¨otrgnuo¨, pa je dokazao da ih se ne boji.  Slijedi sada ovaj udar kojim Tihić-Lagumdžija ujedno udaraju na tako profilirane muslimane, dok im medijsku podršku rado, ¨badava¨ daju ¨60 minuta¨ i ¨Slobodna Bosna¨ -- oba glavna Lagumdžijina organa. 

Ovo se dugo ¨iza brda valja¨, a sada i preko brda prevaljuje.

Danas 17. novembra, 2007, Avaz je negdje u sredini svoga lista sramežljivo objavio vijest, koja bi se mogla protumačiti kao intenziviranje agresije Republike Srbije na Republiku BiH, koja traje još od 1991 do danas. Citiramo: 

«Puške M16 dobivane u programu "Opremi i obuči" Vojska RS nije htjela  te je ostala s naoružanjem iz rata koje je zastarjelo i oštećeno, kaže penzionisani general Vahid Karavelić.

Transport pušaka koji se ovih dana vrši iz Federacije BiH u Republiku Srpsku izazvao je dosta zabune u javnosti.

Kao što je naš list jučer objavio, načelnik Zajedničkog štaba Oružanih snaga (OS) BiH generalpukovnik Sifet Podžić odbacio je sve političke konotacije, te obrazložio da je jedini razlog prebacivanja pušaka taj što kompletna bh. vojska, njenih više od devet hiljada pripadnika, mora imati istu opremu.

 U toku transport

Podžić je pojasnio da se radi o puškama M16 kojima je raspolagala bivša Vojska FBiH, a koje Vojska RS nije imala, te da se uoči 1. decembra, za kada je najavljeno postrojavanje svih novouspostavljenih jedinica OSBiH, ovo oružje...»

Dakle, kao nekad 1991. godine, pred sam početak agresije na Republiku BiH imamo potpuno isti scenario, koje se može opisati slijedećim događajima:

-Srbijanska kolonija Kosovo, koju je Srbija okupirali tokom balkanskih ratova 1912-1913, zajedno sa Sandžakom, ovih dana dobija bitku za vlastitu nezavisnost. Nažalost gradjani Sandžaka predviođeni SDA četničkom agentom Sulejmanom Ugljaninom, nikada nisu ni pomišljali da se i  oni izbore za nezavisnost. To i nebi bio neki problem da je u Srbiji demokratija liberlnog gradjanskog tipa, sa jednakim pravima svakog gradjanina pred zakonom. Kako to nije bio slučaj, a teško da će ikada i biti, kosovski Albanci su se pobunili još u ranim 90-im godinama, što je i dovelo do raspada SFRJ.

-Koštunica (vlada Srbije), Ekmečić (SANU) i mnogi drugi voždovi nacističke Srbije obilaze područja Republike BiH pod kontrolom četničkog pokreta, uspostavljenog od strane SDS-a i Radovana Karadžića (tzv. RS) sa ciljem da isposluju trampu: bivšu koloniju Kosovo, za genocidom očišćeni dio teritorije Republike BiH..

-Četnici, okupljeni sada oko SNSD, PDP i SDS kreću sa prvom fazom tog plana: blokiraju državne institucije dejtonske BiH.

-Dodik organizuje «dešavanje naroda» na području Republike BiH pod kontrolom četnika (tzv RS). Ovaj puta motiv nije ubistvo srpskog svata nego Lajčakove mjere na spriječavanju blokade državnih institucija dejtonske BiH.

-KOS-ova crna trojka (Silajdžić, Tihić, Lagumdžija) pozicioniraju sve institucije i političke opcije pod svojom kontrolom da se potrpuno uništi Republika BiH. Oni postoje iz jednostavnog razloga što smo mi odlučili da nemamo svoju politiku (stranke), pa su se neprijatelji ubacili u prazan prostor. A mi ih nemamo jer ne želimo da ih finansiramo. Nedavne izjave Silajdžića da su ga neki Amerikanci «pitali» zašto se Bosna nebi podjelila (Hayat) te izjava Zdravka Grebe (Hayat) da je kao «svijet» odlučio da Bosne nema, nisu ništa drugo nego neprijateljska propaganda, psihološko pripremanje naroda da prihvati kapitulaciju-potpuni nestanak bosanske države. (Biće Bosne Grebo i Hamdibeže, bilo je prije vas, a ako Bog da bit će je i poslije vas). 

-HDZ BiH, formiran od strane KOS-a još 1990. godine traži treći entitet.

-Sifet Podžić predaje oružje dejtonske BIH četnicima. Sjetimo se da je u predskozorje prošle agresije na Republiku BIH, Alija Izetbegović naredio da se oružje TO BiH preda četničkoj JNA. Inaće, kao što je poznato javnosti Podžić, KOS-ov «general» je redovan gost svake  «proslave» osnivanja genocidne tvorevine, koji se uz to još «proslavio» i etničkim čišćenjem bošnjačkih pilota iz tzv. OS BiH. U isto vrijeme još jedan KOS-ov general Vahid Karavelić, koji je, sjetimo se tokom rane faze granatiranja Sarajeva izjavljivao da to Bošnjaci pale auto-gume, sada preko «Ščepinog» Avaza izjavljuje da je predaja oružja BiH Dodiku stvar «modernizacije» genocidne tvorevine (mirno spavajte, za rat je potrebno dvoje). Sjetimo se također da su Silajžić i Lagumdžija, tokom njihove vladavine ( KOS-va alijansa), oružje Armije BiH, koje je Armija teškom mukom dobijala od prijateljskih arapskih zemalja prodavali Izraelu. Ovo su uradili namjerno, da se u nastavku agresije, koji se intenzivira upravo ovih dana, niko više nebi sjetio da nam pomogne sa oružjem.

-Vladika Cerić, sa svoja 72 UDBA-ša iz IVZ BIH po običaju «nabacuje loptu» četnicima sa svojim zelenim «UMMET-om» na Koševskom stadionu i širom svijeta.

-Kao nekada Karadžić i Plavšička, tako sada Dodik i Ivanić ne skidaju se sa KOS-ovih novina i režimskih medija, nastojeći propagandom kreirati «razumjevanje» za nastavak agresije i genocida.

-Kao i uz svaki drugi rat Bošnjaci žure da kupuju brašno i ulje, a oružje im ne pada na pamet, pa je tako očigledan i vrtoglav porast cijena životnih namirnica.

Kada se sve ovo sabere ispada da je tačna ona izjava proslavljenog generala Armije BiH, Atifa Dudakovića da je rat u BiH završen samo za poginule. Agresija na Republiku BiH, zapoćeta još 1991. godine se nastavlja, trenutno intenzivira i dok ne odbranimo domovinu od agresije četničke aždaje rat neće biti nikada ni završen.

Šta nam je činiti?

Mi nismo jedina država i nacija koja je bila podvrgnuta agresiji i genocidu u historiji. Mnogi drugi su bili u toj situaciji i našli su načina da se odbrane. Važno je shvatiti da se mi ne moramo stiditi pred svijetom što smo subjekt agresije već 16 godina, već moramo svijetu, sebi i svim budućim generacijam dokazati da nećemo biti zbrisani sa lica zemlje bez borbe. Mi ne tražimo veliku Bosnu, mi ne osnivamo Republiku Bošnjkačku u Sandžaku, mi ne vršimo agresiju na bilo koga, mi ne tražimo trampu Sandžaka za neku bivšu koloniju, mi samo branimo svoje pravo na život u vlastitoj domovoni i državu, Republiku BiH, koju su nam preci dali u amanet prije 1000 godina. Na to imamo pravo i po svim ljudskim i Božijim zakonima.

U prethodnom članku «Šta bi rekao Hanibal», objavljenom na stranicama portala  www.republikabih.net je opisan primjer strategije i taktike najboljeg generala svih vremena Hanibala. Sve što mi treba da uradimo, da se odbranimo, je da slijedimo njegova upustva.

Ako smo išta naučili od početka agresije do danas je da je najveća opasnost po gradjane lojalne Republici BiH  «zmija u njedrima», tj. armija velizdajnika predvođenih danas Silajdžićem, Thićem, Lagumdžijom i Cerićem. Isto tako, postoje dokazani patrioti, kojima se u ovim odsutnim trenucima može vjerovati. To su naši generali, Hanibali, koji su se proslavili i dokazali u bitkama za odbranu Republike BiH, poput Atifa Dudakovića, Sefera Halilovića, Jovana Divjaka, Jasmina Jaganjca, Dragana Vikića  i mnogih drugih časnih i sposobnih heroja odbrane BiH. U ovim odsutnim trenucima mi ih trebamo ponove pozvate da se stave pod zastavu sa ljiljanima i trebamo se u što većem broju okupiti oko njih. Ako ne želimo opet da nam četnici siluju sestre i majke, i ubijaju najmilije onda se ni u kom slučaju ne smijemo svrstati pod skute pokvarenih, prodanih duša, velizdajnika Republike BiH. Sjetimo se sedmog postulata Hanibalove taktike: «država je poražena samo onda ako se složi sa porazom» Naša odbrana je odbrana hiljadugodišnje države, Republike BiH, gradjanske države, priznate od UN-a i cijelog svijeta. Zločin i veleizdaja je odustati od odbrane  naše domovine u kojoj je uvijek bilo mjesta za sve civilizovane gradjane, bez obzira na njihovu etničku, vjersku ili bilo kakvu drugu specifičnost.

U uslovima blokade države, građani lojalni Republici BiH nemaju drugog izbora nego da se pozovu na jedini legalni i legitimni ustav Republike BiH. Dejtonski ustav (aneks 4 dejtonskog sporazuma), nametnut agresijom i genocidom ionako nikada nije ratifikovan u Parlamentu Republike BiH. S toga mi moramo ponove sazvati privremeni Parlament Republike BIH, sastavljen od privremenih delegata, koje sam narod, lojalan Republici BiH izabere u svojim opštinama. Ti delegati trebaju izabrati privremenu Vladu Republike BIH, koja će odmah potom raspisati demokratske izbore na cijeloj teritoriji Republike BIH, na osnovu jedinog legalnog i legitimnog Ustava  i zakona Republike BiH.  Istovremeno, treba pozvati sve institucije dejtonske BiH da priznaju autoritet i vlast privremenog Parlamenta i Vlade Republike BiH. Parlament, privremenu Vladu i sve institucije Republike BiH trebaju štititi pripadnici Armije BIH i policije koju bi formirala privremena Vlada Republike BiH. Sve ove aktivnosti se trebaju izvesti na inicijativu samih patriota Republike BiH, građana lojalnih Republici BiH, kojih ima širom domovine, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost. Dokazanim izdajnicima Republike BiH, glavnim odborima SDA, SDP i SBiH, te strankama formiranim od strane KOS-a, kao što su SDS, HDZ, PDP, SNSD i td., ne smije biti dozvoljen pristup ovim organima. Za opstanak hiljadugodišnje države, Republike BiH se vrijedi boriti ako ne želimo da nas buduća pokoljenja proklinju. 

KOMŠIĆ PORUČIO KOŠTUNICI: OSTAVI BiH JER BI MOGAO DOBITI I PO PRSTIMA I PO NOSU

"Zabrinjava činjenica da bh. političke stranke, a posebno SDA šutke prelaze preko indicija da je bh. tužba za genocid prodana", navodi se u priopćenju. Ajanović smatra kako će BiH, ukoliko Tužiteljstvo BiH protiv odgovornih osoba podigne optužnicu, imati pravno uporište da pred Međunarodnim sudom ponovno pokrene proces protiv Srbije.
(Fena)

KOMENTAR REPUBLIKABIH.NET

U svim normalnim državama svijeta ovaj slučaj osnovane sumnje da je počinjena veleizdaja države bio bi tema dana na svim naslovnim stranicama i udarna vijest u svim medijima. Naravno da se radilo o veleizdaji. O tome postoje neoborivi dokazi. Ne samo da je Carla del Ponte rekla istinu, nego je poznato široj javnosti kako je stvar tekla oko sabotaže tužbe od strane SDA ali i drugih političara na vlasti dejtonske BIH . O tome je na stranicama ovog portala bilo dosta riječi.  Uglavnom vlasti okupirane dejtonske BH su prvo ukinule finansiranje tužbe, da bi potom u stilu seoske varalice poslali  džilkoša Sakiba Softića i bjelosvjetske jebivjetre kao agenta tužene strane, koji su tražili da iznošenje "dokaza" traje samo 4 sedmice, nisu pozvali ni jednog svjedoka, niti su tražili od Tribunala u Hagu bilo kakve kruciajlne dokaze, koji su im bili na raspolaganju. Bilo bi čudo da je u takvoj situaciji ICJ donio bilo kakavu presudu osim oslobađajuće za glavnog počinica genecoda - tadašnju SCG.  Otprilike par mjeseci prije oslobađajuće presude procurila je vijest u srbijanskim medijima da se BH (Tihić i SDA) nagodila sa SCG oko tužbe. Kako su prenjeli dobro obavješteni srbijanski mediji SCG će finansirati obnovu džamije Ferhadije u Banja Luci, kao protuslugu za "odustajanje" BiH od tužbe, što je i provedeno u vidu sabotaže tužbe, odnosno uskraćivanja dokaza Sudu. I zaista, dan prije nego što će ICJ proglasiti SCG "nevinom" za genocid u Republici BiH, vladika Mustafa Cerić se obreo u Banja Luci, da bi primi ček od Dodika u vrijednosti od 300.000 KM. Tim povodom je vladika Cerić imao puna usta pohavle za oratora iz Laktaša, gdje je okićen četničkim orlovima u pozadini dao izjavu javnosti kako je najnoviji Karadžićev sljedbenik kooperativan i pun razumjevanja.

Znajući da se i sam pokojni Alija Izetbegović tako predstavljao, nije teško zaključiti odakle sva ta veleizdaja planetarnih razmjera dolazi.

Interesantno je da je u svjetskom projektu istraživanja genetskog tipa kod pojedinih nacija utvrđeno da je kod Srba najdominantniji tip HG2 (Altajsko -Anatolski ) 49%, zatim  HG21 (Afro- Hamitski ) 13%, te na kraju HG9 (Avarski-Mongoloidni) 6 %. Po ovim naučnim nalazima proizilazi da su Srbi porijeklom neka mješavina Turaka, Afrikanaca i Mongola. Ona omiljena izreka četnika «'oćemo li da koljemo kume» vjerovatno dolazi od afričkih babuna, gdje evolucija majmuna u četnike još nije završena.  Znajući ovo moglo se još ranije predpostaviti da će Mile, Mićo Dodik navijati za svoju braću iz Anatolije, a ne za tamo nekakvu «BiH», koju bi on da rasproda i rasturi sa apetitom. Međutim, kako stvari stoje izadao se, Turčin ostaje Turčin i to se ne može sakriti. Nama ostaje jedino da se nadamo da ćemo se jednog dana konačno kutarisati turskog zuluma.

Međutim, to nije kraj priče. Drugi član Predsjedništva okupirane, dejtonske «BiH» četnički konjušar Hamdibeg, Hare od Ustikoline, je izgleda također navijao za Turke. On je to fino izjavio (kakao prenosi pincom.info) sastavljajući neku papazjaniju od rečenice, kao biva, navijat će za onu «ekipu» koja ima više šansi da se plasira u finale - a to je, svi znamo Turska. Nije nam poznato je li dozvolio da ga iko probudi dok je trajala «tekma», ali znajući koliko je privržen timarenju četničkih konja, taj vjerovatno nije spavao. Bilo kako bilo naš tim ih je obojicu rastužio. Kad su uz pomoć bombi i Grčkog sudije Turci sa ove strane Dardanela «pobjedili» «BiH» tim u sred Beogradu, Argentina im je vratila pošteno, sa 6:0 pred očima cijelog svijeta. Tako će biti i ovaj put, plasirali se mi ili ne. Ima Boga, vazda ga je i bilo samo što to afrički babuni i njihovi konjušari teško mogu da shvate. Treba još koji milion godina da prođje da se proces evolucije dovrši i kod njih.

Profesor Dušan Bilandžić, čije "Memoare" objavljujemo od ovog broja nedjeljnog izdanja Jutarnjeg lista, jedan je od najautentičnijih protagonista hrvatske javne i političke scene.

Dr. Bilandžić (82), čija biografija spaja članstvo u HAZU s činom pukovnika JNA te položaj potpredsjednika postkomunističke Republike Hrvatske sa svojedobnim imidžom partijskog povjesničara, vjerni je, ali i kritički vrlo oštro intoniran svjedok cjelokupne suvremene hrvatske povijesti, od prvih godina poslije Drugog svjetskog rata do danas.

Brojne Bilandžićeve procjene, i kada je riječ o ključnim razdobljima u vrijeme komunističkog sustava, i o 15 godina neovisne Hrvatske, pokazale su se povijesno točnima, a neki su njegovi iskazi o pozadinama donošenja ključnih političkih događaja od neprocjenjive važnosti.

Uredništvo Jutarnjeg lista odlučilo je početi feljtonizirati Bilandžićeve "Memoare", koji za desetak dana izlaze iz tiska, baš jednim od takvih, povijesno i politički posebno značajnih, sjećanja.

Dr. Bilandžić je, naime, bio jedan od članova hrvatske grupe stručnjaka koju je u proljeće 1991. godine osnovao pokojni predsjednik Tuđman (inače višedesetljetni Bilandžićev dobar prijatelj) da bi s grupom srpskih stručnjaka pregovarali o podjeli Bosne i Hercegovine.

Bilandžićevo svjedočenje o tijeku i sadržaju tih za Hrvatsku sramotnih pregovora pokazuje kako je podjela Bosne predstavljala ne samo jednu od glavnih osobnih opsesija nego i trajni strateški državnički plan dr. Franje Tuđmana.

U idućim ćemo nastavcima objaviti neke od najvažnijih Bilandžićevih memoarskih zabilježaka o Titu, Bakariću, Kardelju, Savki Dabčević Kučar i o presudnim događajima u suvremenoj hrvatskoj povijesti.


• 10. IV. 1991.

Iznenada me telefonski zove predsjednik Tuđman, rekavši da je to četvrti poziv. "Ne", rekoh, ""zvao si me samo jedanput". "Nisi me razumio, dođi mi na razgovor pa ću ti sve objasniti." U prijateljskom tonu kaže kako je ovo četvrti put da me hoće angažirati u neku misiju. "Znaš, prvi poziv bio je 1958. kada sam te doveo u Generalštab JNA, drugi poziv bio je 1967. kada si me naslijedio na dužnosti direktora Instituta, treći poziv bio je izbor u Predsjedništvo Republike, a sada se radi o četvrtom pozivu."

Naime, objašnjava mi Tuđman, u Karađorđevu je 25. III. 1991. godine postignut načelni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH. Bez potpunije elaboracije toga sporazuma, mogao sam zaključiti da bi Tuđman želio granice Banovine Hrvatske iz 1939.

Znam da je Tuđman već 1964., dakle prije 37 godina, pohvalno pisao o sporazumu Mačeka i Cvetkovića. O istoj ideji Tuđman mi je govorio 1988., dakle, prije četiri godine.

Bio sam potpuno svjestan da nikad ne bih prihvatio avanturu podjele BiH. U eri socijalizma uvijek sam se radovao napretku BiH, jer sam u toj republici vidio tampon-republiku protiv pretenzija Beograda i Zagreba, pa ipak sam odlučio prihvatiti izazov iz dva razloga. Prvi, uvjeren sam da ta igra neće uspjeti, jer se BiH ne može i neće podijeliti i, drugi, misija ima karakter jednog istraživačkog izazova, preko kojega ću doći do mnoštva informacija, stajališta i pogleda, što će mi koristiti za novo izdanje Historije SFRJ. Dakle, prihvaćam misiju, ali ću je opstruirati. Uostalom, kako se može pregovarati s čovjekom koji je podigao Srbe u Hrvatskoj na oružani ustanak?

Zvonko Lerotić replicira Srbima s tezom da federacije funkcioniraju samo u jednonacionalnim zajednicama.

Mihajlović odbija ideju konfederacije, jer u tome vidi put stvaranja samostalnih država.

Šentija je postavio tezu kako je legitimno da i Hrvati i Srbi hoće svoje nacionalne države.

Mihajlović izjavljuje da Srbija neće stati na put stvaranju hrvatske nacionalne države.

Lerotić prihvaća srpsku tezu da Jugoslavija ne odgovara ni Srbiji ni Hrvatskoj i slaže se da Saveznu vladu treba rušiti.

U kratkom sudaru stajališta utvrdili smo da Srbija neće konfederaciju, a da Hrvatska odbija sadašnju federaciju. Srbija bi pomogla da Hrvati stvore samostalnu državu, a očekuju da Hrvatska pomogne Srbiji u stvaranju nove samostalne srpske države. Na tome se stalo, s tim da se na idućem sastanku pokuša dogovoriti crta podjele BiH.

Mihajlović je zatražio ubrzane pregovore jer misli da bi za tri mjeseca moglo doći do općeg sloma.

Po povratku referirali smo predsjedniku Tuđmanu, koji je podržao naša stajališta i naredio da se razgovori nastave, i to ubrzano.


• 13. IV. 1991.

Danas je održana druga runda razgovora u vladinoj vili Botić u Beogradu.

Iako je bilo dogovoreno da će se ekspertni timovi naći za desetak dana, oba predsjednika dogovorila su se da se razgovori nastave za tri dana.

Sastanak je otvorio K. Mihajlović, rekavši da danas treba utvrditi granice obiju država - buduće Srbije i buduće Hrvatske. Zajednički interesi diktiraju podjelu BiH, i to je možda posljednja povijesna šansa. Granice treba utvrditi tako da što više Srba i što više Hrvata bude u svojim državama. Lerotić se slaže s tezama Mihajlovića.

Smilja Avramov glavnu opasnost za Srbiju i Hrvatsku vidi u Muslimanima koji su se već povezali sa svjetskim islamom, i tako prijete i Srbima i Hrvatima. Muslimani se prostiru na golemom teritoriju - u BiH, u Sandžaku, na Kosovu, u Albaniji... Islamsku opasnost od balkanskih muslimana identificirala je i jedna studijska grupa NATO-a, koja u njima vidi mostobrane prodora Azije u Europu. Zato bi Europa pozdravila naš udar na Muslimane. Muslimani su dekolonizacijom u Africi i Aziji stvorili nezavisne države bogate naftom i sada prodiru na Balkan. Okrivljuje Dizdarevića da je prekinuo ulazak Jugoslavije u EFT-u, kako bi Jugoslaviju vezivao za islamske zemlje. U tom cilju je išao i na konferenciju ministara vanjskih poslova balkanskih zemalja. BiH treba razoriti.

Mihajlović upozorava da Muslimani istiskuje i Srbe i Hrvate iz Bosne u njihove matične zemlje, tako da se BiH razvija na štetu i Srbije i Hrvatske. Napominje da čak eventualno sužavanje BiH, s tim da ona ostane republika, ne dolazi u obzir. Nju treba dijeliti, i to odmah. Nećemo praviti Srbe od Muslimana. Srbija će odbiti najavljeni referendum za podjelu. Ako bi se stanovništvo u 70 posto izjasnilo za BiH, Srbija to neće prihvatiti, mada referendum može biti osnova za podjelu BiH. Sloveniju odmah treba priznati i dati joj pravo na odcjepljenje. Situacija sa Crnom Gorom je jasna - oni će zajedno sa Srbijom. Referendum u Makedoniji je neizvjestan. Referendumi u Srbiji i Hrvatskoj bit će za samostalne države.

Lerotić govori da je Zapad svjestan opasnosti od Muslimana, što pokazuje i to da sada, u otvorenoj Albaniji, forsiraju pravoslavlje i katolicizam.

Replicirao sam Srbima kako ne vjerujem da NATO pakt podržava udar na Muslimane, jer polazim od toga da Turska desetljećima čini stup južnog krila NATO pakta i ona bi morala znati za tu ideju, protiv koje bi sigurno protestirala.

J. Šentija pozitivno ocjenjuje to što Srbija prvi puta kaže da Srbi i Hrvati ne moraju živjeti zajedno. Ali, prije bilo kakve podjele BiH, treba riješiti problem Kninske krajine te traži stav Srbije o tom akutnom problemu.

Kakva crna demokracija

• 4. VII. 1991.

Joža Boljkovac informira me da naša desnica, pod utjecajem poraza Armije u Sloveniji, želi pokrenuti "oslobodilački rat", ne obazirući se na sugestije međunarodne zajednice. Njegovo smjenjivanje i jučerašnje imenovanje Šime Đodana za ministra obrane znak je prevlasti desnice. Ubojstvo Kira, šefa policije u Osijeku, zbog njegovih kontakata s lojalnim Srbima, također je znak djelovanja desnice. Po Boljkovcu, počela je pljačka poduzeća. Dio novca, koji se skuplja za obranu, uzimaju mafijaši i neki iz struktura naše vlasti. Zapitah Boljkovca što je s demokracijom? "Kakva crna demokracija - mnogi zastupnici i političari prelaze na upravne funkcije, u vojsku i policiju, a nitko ne vraća mandate Saboru."

Srbi repliciraju s tezom da srpske općine u Hrvatskoj ulaze u teritorij za raspodjelu - ne izjašnjavaju se o likvidaciji Kninske krajine.

Sva trojica Hrvata jednoglasno odbijaju razgovor o "Krajini", naglasivši "Ni stope zemlje ne damo od današnje Hrvatske".

Srbi repliciraju s tezom da pravo na samoopredjeljenje imaju građani, a ne republike.

Hrvati odgovaraju da se onda taj princip mora primijeniti i za Albance na Kosovu i za Mađare u Vojvodini.

Srbi odgovaraju da Albanci i Mađari nisu južnoslavenski narodi i da zato nemaju pravo na izjašnjavanje. S obzirom na tako tvrde stavove obiju strana, valja sporne probleme prenijeti na Tuđmana i Miloševića.

Diskusija se ipak nastavila. Zatražio sam da se Srbija očituje prihvaća li granice Banovine Hrvatske kao osnovu za sporazum. Smilja Avramov odgovara da Srbi to apsolutno odbijaju. U polemičnoj raspravi upitao sam Smilju Avramov kako će Srbija, u slučaju podjele BiH, komunicirati s većinom srpskog stanovništva koja je teritorijalizirana u zapadnoj Bosni?

"Bosanska krajina će za vas biti Nagorno Karabah ili istočni Pakistan."

Na to Srbi odgovaraju da njima pripada cijela Posavina, jer da je o tome dogovor postignut između dvojice predsjednika. Prema tome, budući da Posavina pripada Srbiji, to znači da nema koridora, nego će Posavina vezati Srbiju i zapadnu srpsku zemlju. Mislim u sebi da bi time Srbija prvi put u svojoj povijesti prešla preko Drine.

U nastavku Srbi nude zamjenu stanovništva, navodeći kao primjer mogućnost preseljenja Muslimana iz Cazinske krajine u Knin. Na moje izravno pitanje, rekli su da Baranja ne pripada Hrvatskoj. Postavili su i zahtjev da "Krajina" treba izaći na Jadran kod Obrovca. Planuo sam i rekao da je to program četničkog pokreta i Drugoga svjetskog rata. Čudno, ne ljute se.

Postavio sam i pitanje izjašnjavanja Muslimana. Izmislio sam da, na primjer, u nekoj općini ima 50 posto Muslimana, 30 posto Hrvata i 20 posto Srba. Zapitah kome ta općina pripada? Odgovor je bio: "Muslimani se ne računaju - dakle, pripada Hrvatima."


• 20. IV. 1991.

Treća runda razgovora održava se danas u Zagrebu, u Vili Weiss. Nakon druge runde, po povratku u Zagrebu otišli smo kod predsjednika Tuđmana. Izložio sam Tuđmanu mišljenje da je sporazum apsolutno nemoguć. Rekao sam da na tom putu eventualne podjele stoje tri nesagledive prepreke: prva, srpske pretenzije su toliko velike da ih ne možemo prihvatiti; druga, ako bi se ta republika i podijelila, Muslimani će se latiti oružja i pobuniti i, treća, podjelu će spriječiti međunarodna zajednica.

Predsjednik Tuđman nije uvažio moje argumente, naglasivši da načelni sporazum između njega i Miloševića postoji i da nastavimo s pregovorima. Muslimani ne mogu blokirati sporazum, jer su maleni u odnosu na dvije jake zemlje koje su dovoljne da ih prisile na podjelu. Spomenuo sam i da je američki ambasador Zimmerman poručio i Beogradu i Zagrebu "Dalje ruke od BiH!". Na to je predsjednik rekao kako ima dovoljno snaga u međunarodnoj zajednici koje će prihvatiti sporazum Hrvatske i Srbije. Jedan član naše ekipe upozorio je Tuđmana kako ne bi smio dopustiti da Srbija prijeđe Drinu i dođe na Unu. Tuđman je zaključio da će Srbija popuštati i da nastavimo s misijom, jer je sada povijesni trenutak da obje zemlje ostvare svoje interese.

I, eto nas u trećoj rundi razgovora. Kosta Mihajlović podvlači tezu da su Jugoslaviju stvorila dvojica Hrvata - Tito i Šubašić te jedan Slovenac (Kardelj) s ciljem razbijanja Srbije. Opet inzistira na tome da je BiH stvorena i protiv Srba i protiv Hrvata. Govori o namjeri da Turska iz Male Azije u BiH naseli četiri milijuna Muslimana te da je obojici predsjednika uručen takav dokument. Uostalom, Muslimani u BiH planiraju 15. IX. ove godine proglasiti Bosnu džamahirijom. Izvan Srbije živi 1,958.000 Srba, a i Hrvata izvan Hrvatske ima 1,281.000. Zato se BiH mora podijeliti. Podijeljeni Muslimani će, doduše, trpjeti, ali će iseljavati u Tursku. Naglašava da se BiH mora podijeliti.

Što sam stvarno mislio o podjeli BiH, to sam objavio u Novom listu od 22. IV. 1991. godine pod naslovom "Mijenjanje granica republika nije moguće - Srbija će biti poražena".

Na pitanje o promjenama granica citiram odgovor: "Mislim da je to apsolutno nemoguće. Podjela BiH je nemoguća. U trećini su Srbi, malo manje od petine Hrvati (oko 18 posto), a oko 44 posto Muslimani. Većinsko stanovništvo je, prema tome, muslimansko i ono… ne može prihvatiti komadanje BiH. Pokušaje mijenjanja granica… moglo bi se provesti samo najgrubljim nasiljem kakvo Evropa danas više ne prihvaća."

Na pitanje novinara kako procjenjujem daljnji razvoj prilika, odgovorio sam: "Rješenja na našim prostorima u golemim su razmjerima određena politikom velikih sila… Ako uzmete da je Srba u Jugoslaviji gotovo trećina i da žele pokušati uspostaviti retrogradni sustav, hegemoniju i prevladani režim, to jednostavno ne može proći".

Dakle, ono što sam mislio o podjeli BiH javno je publicirano u času pregovora. Polazeći od svega toga, podnio sam ostavku na svoju misiju.

• 2. VI. 1991.

Na ulici me je zaustavio Hrvoje Kačić, predsjednik Odbora za vanjske poslove Sabora. Optužuje Tuđmana zbog ideje o podjeli Bosne. Traži savjet kako ga zaustaviti. Reče da će ići nadbiskupu Kuhariću da i on to pokuša.

• 7. VI. 1991.

‘Generali su me obavijestili o napadu na Sloveniju’

Jučerašnji dan - 23. lipnja 1991. godine - zapamtit ću kao najdramatičniji trenutak u zadnjih nekoliko godina.

U beogradskom hotelu Park, uz jutarnju kavu, dvojica hrvatskih generala iz JNA informiraju me da će za nekoliko dana Armija napasti Sloveniju. Poznajem te generale desetljećima. Znam da su časni, pošteni, uravnoteženi, pa čak i mudri ljudi. Moram im vjerovati. Na pitanje hoće li Armija napasti Hrvatsku, odgovorili su da to ne znaju. Nakon razgovora, zovem Tuđmanovu tajnicu, Zdravku Bušić, da mi večeras osigura razgovor s predsjednikom Tuđmanom.

Nakon razgovora s generalima, kratak susret s ministrom vanjskih poslova Budimirom Lončarom. Po njemu, Savezna vlada hoće transformaciju Jugoslavije u društveni sistem po uzoru na zapadne zemlje. Toj ideji otpor daju i Srbija i Slovenija i Hrvatska, naravno, zbog različitih interesa. Vlada priželjkuje smjenu njihovih lidera, uključivši i Slobodana Miloševića. Rekao sam mu kako ne vidim snage koje bi to mogle izvesti.

Čim sam izašao iz vlaka Matoš-express, oko 20,30 sati zovem Tuđmanovu tajnicu. Reče mi da je razgovor nemoguć jer traje sjednica VONS-a i ne zna se kad će završiti. Zamolio sam tajnicu da mi zakaže razgovor bez obzira koliko će trajati sjednica. Povratnom informacijom, tajnica mi kaže da dođem poslije 23 sata na teniski teren Hotko u Jurjevskoj ulici. Nalazim društvo u vrlo dobrom raspoloženju - na stolu su riba i vino. Topla lipanjska noć. Nakon pola sata sjedenja za stolom, zamolih Tuđmana da se izdvojimo, a zatim rekoh: "Hajde i ti, Stipe, s nama".

Odvojili smo se od društva i obojici sam prepričao informaciju, rekavši da sam je dobio od dvojice generala. Tuđman je kategorički odgovorio da su to gluposti i kako je vojna intervencija apsolutno isključena.

"Ali, Franjo, ako ima jedan posto mogućnosti napada na Sloveniju, što misliš učiniti?" Ponovno je odbio svaku mogućnost vojne intervencije.

Nakon toga zapitao me tko su ta dvojica generala?

"Ne, ne mogu ti to reći jer se bojim da bi netko iz tvoga okruženja čuo tu informaciju, javio Beogradu i odoše glave toj dvojici generala."

Kratak muk!

U glavi mi se lomila dilema: je li skupocjenija sigurnost zemlje ili glave generala?

Rekoh mu: "To su general-pukovnik Ivica Kukoč i general potpukovnik Fabijan Trgo."

Znajući da obojicu dobro poznaje iz vremena zajedničke službe u JNA, računao sam da će taj argument uvažiti.

Predsjednik Tuđman je dodao: "Nastavimo s večerom, nema opasnosti od vojne intervencije."

• 27. VI. 1991.

Zora! JNA napala Sloveniju. Znači, generali Kukoč i Trgo imali su pravo.

zgovaram sa Stipom Mesićem, nesuđenim predsjednikom SFRJ. Priča mi da Tuđman i dalje računa na podjelu BiH. Spreman je da sada u pregovore s Miloševićem uključi i Aliju Izetbegovića, tako da se BiH podijeli na tri dijela. Mesić tvrdi kako ga je nemoguće odvratiti od ideje podjele BiH te ga treba pustiti da se razočara, jer će Muslimani pružiti otpor. Obojica su u euforiji uvećavanja svojih nacionalnih država, što im pomaže da se učvrste na vlasti. Mesić se slaže s mojom ocjenom da je Tuđman zaveo autoritarni režim. Priča mi dalje da je počela pljačka društvene imovine.

Manolić sugerirao Albancima da krenu u rat protiv Miloševića

• 15. VI. 1991.

Slobodni tjednik objavio je moj članak pod naslovom "Izlazak Hrvatske iz Jugoslavije - čin ili proces" gdje se analizom krize Jugoslavije, odnosa i rasporeda snaga u sadašnjem trenutku, kao i uloge međunarodne zajednice, argumentirano zalažem protiv trenutačnog odcjepljenja, zalažući se da to bude proces. Danas je Manolić primio albanskog ministra vanjskih poslova, kome je sugerirano da krenu s oružanim otporom protiv Miloševića. Ne vjerujem da će Albanci to učiniti.

Čekajući da im sudbinu riješe Sulejman Tihić i Rafi Gregorijan, samuju, jer komšije nisu raspoložene da im na sijelo dođu, utješe ih i zembilj pite donesu. U ovakvim prilikama, običaj je, više no pravilo i istina, kazati kako izuzecima -svaka čast. No oni su tu samo da potvrde pravilo. Ono, pak, kaže da svoj rahatluk Sarajlija teško da će zamijeniti za bilo što drugo. Kao i svoju ćepenačku politiku, tipa: neće ovo dugo, i ovo će propasti i proći...

 Sjeća li se neko kako su, što ugledne što neugledne, Sarajlije otišle u Srebrenicu vidjeti svojim očima kako to izgleda genocid i život izvan života. Jok, oni. Nisu bolje se pokazali ni Tuzlaci, Mostarci, Bišćani... Došli su im samo političari ubijediti ih kako je za njih bolje uzeti pare i s njima se rahatlučiti, no se fatati slobode i pravde. Kaže isti onaj Ćamil Duraković kako ga je Tihić gorko razočarao neku večer pred njihovim šatorima. Odmucao je nešto o potrebi ulaganja u Srebrenicu, sigurnost povratnika, bla, bla... Otkud tu uopće momak rječit, pametan i odvažan? Kojemu je ne jedna nepoznavateljica sebe, svoje historije, države i istine istresla da kako ga nije stid što se nije borio i što je pare namlatio u Americi! Ćamil je imao petnaestak godina kad bješe pokolj u njegovom gradu. Otišao u Ameriku i završio pravni fakultet o svom trošku, američkom kreditu. Vratio se kući na plaću od četristo maraka, koju je sada izgubio!? Samo da bi pomogao da se priča o Srebrenici ne proda za kuću u Sarajevu i šaku para. Sad Ćamil ne prija Tihiću, ne voli ga Abdurahman Malkić, a ni Majke Srebrenice nisu baš oduševljene njegovim tačno znam šta hoću.

 Tačno znaju šta hoće izgleda i prvi protektor u nas Rafi Gregorijan i prateća, poslušna bulumenta domaćih političara. Američki diplomata je Durakoviću i Hasanu Nuhanoviću ispričao priču koju je u Europskom parlamentu izdeklamirao Bakir Izetbegović. Da se svi okrenu Srebrenici, ulože u razvoj, sigurnost i pohvata nekoliko policajaca koji i sad nose uniformu, a ubijali su devedesetpete preko norme. Što, naravno, ostavlja status kvo i Dodikovu stečevinu nedirnutu. Ćamil je zakasnio da u Skupštini pogura odluku o specijalnom statusu Srebrenice van tvorevine koja je genocid u ovome gradu i šire činila. Zašta su zaslužni Tihić, Silajdžić i Lagumdžija. Došli su i ubijedili vijećnike da donesu rezoluciju koja nikoga ne obavezuje, a ne odluku koju bi poštivao i Gregorijan ko i Milorad Dodik. Al, jok, svi vole svoj rahatluk, koji kraja nema.

Tako je, biće, bilo i oko tužbe BiH protiv Srbije za genocid. Teško da se moglo sve što se dogodilo odigrati barem bez znanja Tihića, Lagumdžije i velikog borca za tuđu državu Mladena Ivanića. I sad kad se pokazalo ko je i kako igrao za srpsku stvar, Silajdžić i Komšić se natežu s Radmanovićem oko toga treba li ili ne Srbija provoditi odluke Svjetskoga suda pravde. Naravno, ni Nebojša ni bilo ko drugi tu nema šta ni kazati, a kamoli učiniti. Kao ni za reviziju procesa u Hagu, ako se objelodane dokumenti o aktivnom učešću Srbije u agresiji i genocidu u BiH. Njega će pokrenuti sam Sakib Softić.

 Sve to sliči nama koji patimo od viška povijesti. Ubi nas naša slavna uloga u prošlosti. Po onoj: tuđe volimo, svoga se stidimo. Tako mi ovaj nastup predsjednika države (sic!) koji štiti Srbiju, a protiv Bosne, sasvim liči na nastup Radovana Karadžića, na ovaj neki dan (23. april) 93. godine, kad žestoko napada i osporova sankcije svjetske zajednice protivu Srbije i S. Miloševića.

Nasuprot tomu, rekao bi Marko Tulije Ciceron, svojstvo je čovjeka iznad svega tražiti i utvrđivati istinu. Što je, primjerice, učinio Milorad Dodik, nedavno u Gradiški Staroj. Kazavši da je tu najveća žrtva bila istina. I da su stradali najviše, naravno, Srbi, ali i drugi narodi. Koliko, zna Mile. Ali istinu voli, skoro ko i prošlost, premijer državni Nikola Špirić. Ničim zvan ni izazvan, rekao je da na mjestu genocida ustaškog u Jasenovcu stoje sve sami antifašisti. I da tu nije mjesto fašistima. Ne vidje se na tom parastosu ni Komšić, ni Silajdžić, ni Ljubić. E, vidi vraga! Špirić i ljubitelji svoje istine nisu došli ni na jedan skup kojim se označavala odbrana Bosne. I njihove zemlje(?!). Šta je istina, šta (anti)fašizam i kakvu vezu imaju, ne zna ni Haški sud, ni Europski parlament, a i Amerika nešto u zadnje vrijeme ne vidi i ne čuje najbolje! To bi bilo isto, kad reis ef. Cerić hoće uređivati odnose u Bugojnu i kad poginule turske vojnike u okupaciji Bosne naziva šehidima. Bosanski kralj Stjepan Tomašević kojega su smakli, jer nije htio kapitulirati, nema šanse za reisovu dovu.

Tako su male šanse i za državu Bosnu onima koji se istine odriču, a svoj „rahatluk” ne bi nizašta na svijetu dali. Tragom Cicerona, morali bi do Ćamila Durakovića, na pustopljinu sarajevsku, kad nisu srebreničku, da napipaju put koji do ljudske i bosanske istine vodi.

On je upozorio da drugačiji ustav ne bi bio u funkciji stabilnosti i budućnosti BiH. Prema pisanju zagrebačkog "Večernjeg lista", hrvatski premijer Ivo Sanader je u pismu podsekretaru američke vlade Nikolasu Barnsu poručio da Hrvatska neće prihvatiti izmjene Ustava BiH, ako im se bude usprotivio jedan od HDZ-ova i Katolička crkva u BiH. Kardinal Puljić je naglasio da predstavnici izabrani od hrvatskog naroda snose odgovornost, a Rimokatolička crkva će zauzeti kritički stav "prema svemu što nije pravedno".

Katolička crkva u BiH bila je protiv prošlogodišnjeg aprilskog paketa ustavnih reformi, smatrajući da će učvrstiti neravnopravan položaj Hrvata i voditi njihovom nestajanju. Biskupi Katoličke crkve u BiH se zalažu za ukidanje sadašnja dva entiteta i predlažu trostepensku vlast u BiH u kojoj bi, uz državni i opštinski nivo, zemlja bila podijeljena na četiri multietničke regije: banjalučku, tuzlansku, sarajevsku i mostarsku, kojima većinski narod ne bi mogao preglasati manjinske, jer bi imao minimum 30 odsto vlasti, a maksimalno 40 odsto.

Puljuć se danas osvrnuo i na neravnopravan položaj Hrvata u Sarajevu, posebno apostrofirajući pitanje građanskih prava na Ilidži, za koje je upozorio da je najozbiljnije ugroženo. "Ljudi su tamo izluđivani tražeći dozvolu za gradnju ili druga prava", kazao je kardinal Puljić.

Niko od predstavnika vlasti RS i ambasadora zapadnih zemalja nije došao * Prilika međunarodnoj zajednici da se iskupi za greške u BiH

U Srebrenici je jučer održan sastanak koji je sazvao načelnik Općine Abdurahman Malkić, nakon upozorenja Bošnjaka iz tog mjesta da će se kolektivno iseliti ukoliko Srebrenica ne bude proglašena distriktom.
Sastanku su prisustvovali članovi Predsjedništva BiH Haris Silajdžić i Željko Komšić, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta BiH Beriz Belkić, predsjednik SDA Sulejman Tihić, predsjednik SDP-a Zlatko Lagumdžija, potpredsjednik RS Adil Osmanović, predstavnik HDZ-a 1990 Rudo Vidović, dogradonačelnik Sarajeva Josip Jurišić, federalni ministar Desnica Radivojević i mnogi drugi.

Finansijska pomoć

Niko od srpskih predstavnika institucija vlasti RS, kao ni srpski predstavnici u lokalnoj vlasti, nije došao na sastanak.
Iako su, kako nezvanično saznajemo, ranije najavili svoj dolazak, nisu se pojavili ni predstavnici međunarodne zajednice, kao ni predstavnici ambasada zapadnih zemalja. Sastanku su prisustvovali ambasadori Turske, Palestine, Irana, Saudijske Arabije i Libije.
Malkić je u izjavi novinarima kazao kako se nada da će pitanje posebnog statusa Srebrenice biti riješeno, a zahtjevi koji se tiču ekonomske podrške biti upućeni u parlamentarnu proceduru na entitetskom i državnom nivou.
- Sarajevski kanton spreman je izdvojiti 400.000 maraka za pomoć Srebrenici, što mi je nedavno rekao premijer KS. Koliko vidim, sve stranke u Federalnom parlamentu spremnesu podržati zahtjeve koji su danas usvojeni - kazao je Silajdžić.
Komentirajući presudu Međunarodnog suda pravde, naglasio je da je Srebrenica prilika međunarodnoj zajednici da se iskupi za greške u BiH koje su koštale stotine hiljada života. Za nedolazak ambasadora zapadnih zemalja kazao je kako se nada da to ne znači da su njihove vlade već zauzele stavove povodom ove presude.
Predsjednik SDA Sulejman Tihić podvukao je da nakon presude Srebrenica više ne može ostati u administrativno-teritorijalnom ustroju RS.

Dodikove prijetnje

- Vlasti RS 12 godina nisu učinile ništa za Srebrenicu. Nisu učinile ništa za povratak. Nikoga nisu uhapsile zbog genocida počinjenog u ovom gradu. RS je pala na ispitu za Srebrenicu.
Smatram da Srebrenica treba imati poseban status u formi u kojoj će to biti utvrđeno kroz zakonsku i ustavnopravnu proceduru. Vjerujem da će i međunarodna zajednica dati podršku - istakao je Tihić.
Na molbu da prokomentira izjavu Milorada Dodika da će u Srebrenici uvesti prinudnu upravu, istakao je da su prošla vremena kada su se ovi ljudi plašili bilo kakvih prijetnji.
- Izgleda da su se Dodika uplašili jedino zapadni ambasadori. Bilo bi pametnije da je Dodik došao ovdje. Nisu dovoljna njegova izvinjenja - rekao je Tihić.
Lagumdžija je izjavio da za poseban status Srebrenice postoji puni legitimitet, ali da se to mora uraditi na legalan način u okviru domaćih i međunarodnih institucija.

A. HADŽIĆ

Komšić: Preuzeli smo obavezu da se borimo

- Ljudi koji su danas ovdje, na neki način, preuzeli su obavezu da se u svom angažmanu bore za ono što su obećali podržati, a to je poseban status Srebrenice u okviru ustavnopravnog sistema BiH. Žao mi je što danas nema predstavnika vlasti RS, jer bi njihov dolazak koristio njima samima - istakao je Komšić.

Posjeta Bratuncu

Predstavnici bh. vlasti, pri povratku iz Srebrenice, u zgradi Općine Bratunac susreli su se s bošnjačkim predstavnicima toga mjesta. Razgovarano je o njihovim nedavno iznesenim zahtjevima koji se tiču definiranja njihovih prava kao žrtava genocida u Srebrenici.

KOMENTAR REPUBLIKABIH.NET

Povratnici u Srebrenicu, preživjele žertve agresije i genocida u Republici BiH konačno su stali hrabro  u traženju pravde. Do sada im je bili obečavana nekakva simbolička materijalna (sedaka) i moralna verbalna podrška, mada je i to bilo skromno i lažno. U svojoj originalnoj deklaraciji Srebreničani su naveli slijedeće:

"Pariški sporazum i Republika Srpska uspostavljena tim sporazumom je izgrađena na genocidu počinjenom u Srebrenici. Bez genocida u Srebrenici ne bi bilo Pariškog (tj. Dejtonskog) sporazuma i zato je taj sporazum nelegalan i nevažeći.  Republika Srpska, koja je formirana Pariškim (tj. Daytonskim) sporazumom je stoga genocidna državica bez bilo kakvog legalnog osnova.  Budući da su zasnovani na genocidu mi ih obadvoje i sporazum i Republiku Srpsku odbacujemo.  Stoga, mi narod Srebrenice proglašavamo nasu nezavisnost i od genocidne Republike Srpske i od Dejtonskog sporazuma. Mi smo uvijek bili i dalje ostajemo lojalni Republici Bosni i Hercegovini. Naša jedina lojalnost je prema Republici Bosni i Hercegovini i  njenom Ustavu. Stoga, mi ponovo uspostavljamo zakone i Ustav Republike Bosne i Hercegovine.

Republika Bosna i Hercegovina nikada nije bila na legalan način ukinuta i zbog tog su Republika Bosna i Hercegovina i njen Ustav još uvijek na snazi ovdje u Srebrenici. Mi, narod Srebrenice ćemo primjenjivati zakone i Ustav Republike Bosne i Hercegovine i koristićemo zastavu Republike Bosne i Hercegovine. Mi ostajemo dio države Bosne i Hercegovine u statusu sličnom kao što je Brčko Distrikt, ali ćemo mi primjenjivati zakone Republike Bosne i Hercegovine."

Nije jasno da li je ovakva formulacija u Deklaraciji promjenjena prije samog sastanka, jer o tome velikosrpski mediji (čast rijetkim izuecima) dejtonske (Karadžićeve) BiH ne izvještavaju. Po ovom izvještaju iz kolko-tolko poštenog Avaz-a nigdje se ne spominje zahtjev Srebreničana da priznaju samo ustav i zakone Republike BiH. Obzirom da je  donedavni visoki funkcioner genocidne tvorevine vojvoda Sulejman Tihić izjavio da se ovakav zahtjev Srebreničana treba provesti u dogovoru sa RS. tj. institucijama koju su počinile genocid, jasno je da je njegova misija u Srebrenici bila potkopavanje opravdanog zahtjeva za pravdom žrtve. Također, sudeći po izjavama Zlatka Lugumdžije, za koga su četnici Karadžiča i regularna Armija BiH ista bagra, te SNSD i SBiH isti tj. nacionalisti, očito je da je i njegov dolazak  u Srebrenicu bio u funkciji miniranja i razvodnjavanja  zahtjeva Srebreničkih žrtava za pravdom. Silajdžić bi sve da stavi u ruke međunarodne zajednice, koja je listom (osim predastavnika islamskih zemalja) bojkotovala i ovaj sastanak i  zahtjeve žrtava za pravdom decenijama.

S toga naš jedini savjet Srebreničanima je da ostanu ponosni, istrajni i dosljedni u svom zahtjevu, kao što su i naveli u originalnoj deklaraciji. Sa aspekta pravde, rezultati genocida: dejtonski ustav, tzv RS i tzv FBiH ne mogu  i ne smiju opstati. Jedini opravdan i legalan potez je "restitucija" tj. priznavanje legalnog ustavno-pravnog uređenja, koje je važilo prije početka agresija i genocida nad građanima Republike BiH.  A ako  sljedbenik  zločinca Radovana Karadžića Milorad Dodik pokuša silom ugušiti vašu odluku o nepriznavanju rezultata genocida, ovaj puta odgovorite i vi silom. Nemojte opet dozvoliti da vas  srbobalije, okupljene oko SDA i SDP opet isporuče na klanje svojim saveznicima četnicima. Oni su vam veći i opasniji neprijatelji hiljadu puta od svih četnika zajedno. Nadamo se da do toga neće doći, ali ako i dođe, vjerujemo da među prognanim Bošnjacima širom svijeta ima na hiljade onih koji će vam priskočiti u pomoć.

Zamislite da živite u državi u kojoj će vam bivši Predsjednik Predsjedništva kazati da ako mu njegova stranka ne ukaže ponovo povjerenje, da će pokrenuti pitanje pljačke novca, koju je njegova stranka počinila tokom agresije na Republiku BiH. Radi se o milijardama dolara utaje novca poslatog Republici BiH u vidu donacija za odbranu od agresije. A šta reći na to da se taj isti bivši Predsjednik Predsjedništva hvali da ga ta ista država, koja je izvršila agresiju i genocid u Republici BiH dočekuje sa crvenim tepihom, prostrtim u njegovu čast. Bože, čime li je to Tihić Sulejman zaslužio takvu čast Beograda, ako nije nešto mnogo veće i značajnije nego što je sam Karadžić uradio. A kada mu se jedan od glasača usprotivio na zasjedanju GO SDA protekle subote, Tihić mu je odbrusio da njegov kritičar nije uposlen u (profitabilnoj firmi) Telekomu na osnovu svoje stručne kvalifikacije nego na osnovu političke odluke (naimenovanja) iz SDA ... što bi se moglo itekako revidirati, ako se kritike ne povuku.    

Ove crtice o Sulejmanu Tihiću ga portretiraju prvo kao mafijaša-kriminalca, jer zna za milionsku pljačku koju je izvela stranka kojoj je na čelu, i pri tome šuti (saučesnik u kriminalu) i drugo kao veleizdajnika; jer zna se koga i zašto Beograd dočekuje sa crvenim tepihom. Poznavajući veleizdajničku djelatnost Sulejmana Tihića, donedavnog visokog funkcionera tzv. Republike srpske, nije teško odgonetnuti o čemu se radi. Ovaj izdajnik ucjenjuje državu BiH, sabotiranjem formiranja vlasti već dva mjeseca, uslovljavajući to zahtjevom da se na državnom nivou formira koalicija koja će ratifikovati genocidnu tvorevinu tzv. RS u Parlamentu dejtonske BiH. Njegov plan, koji je sastavio sa liderom SDS-a Draganom Čavićem, da se uz pomoć Holbrukovog "Instituta za mir" provuku lažni amandmani na Aneks 4 dejtonskog sporazuma, po kojima će sama žrtva agresije i genocida i formalno potpisati i priznati postojanje i legalitet tzv. Republike srpske. Time se, kao sto je i sam Prof. Francis Boyle rekao, stvaraju bespovratni uvjeti za konačno uništenje hiljadugodišnje bosanske države. Zato Beograd prostire crveni tepih veleizdajniku, mafijašu i kriminalcu Sulejmanu Tihiću, a ima i zašto, on im donosi ono što im ni Milošević ni Karadžić ni Amerika i Rusija zajedno ne mogu dati - DOBROVOLJNU LEGALIZACIJU RATNIH CILJEVA I REZULTATA GENOCIDA.

Svima je poznato da svi redom mediji u dejtonskoj BiH, sa donekle časnim izuzetkom "Avaz-a" i "Hayat-a" rade i radili su za velikosrpski projekt. Na kraju krajeva tako su i ministri raspoređeni da obezbjede takvu neprijateljsku propagandnu djelatnost u dejtonskoj BiH. Na to smo navikli još od doba četničkog Jutela i Oslobođenja, ali ova emisija "60 minuta", koju je vodio izvjesni balavac Bakir Hadžiomerović, 11.12.2006 izazvala je pravo povraćanje. U stilu kočijaša i  barabe voditelj te emisije je na veoma bezobrazan način veličao gestapovski način iznuđivanja "poverenja" mafijašu Tihiću u SDA, kao i veoma perfidno navođenje javnog mnijenja da se prikloni četničkoj frakciji bivšeg SKBiH, predvođenoj Zlatkom Lagumdžijom, najavljujući novu protudržavnu koaliciju SDP, SDA, SNSD, HDZ.

Šta reći na kraju osim žalosno i jadno.  Od smrada smradova u vlastitom dvorištu, pošten čovjek ne može ni disati, a kamoli i pokušati nešto uraditi na odbrani domovine. Izdajnici Bosne su kroz historiju bili i ostali najopasniji i najpogubniji ljudi po naše živote i našu domovinu. Izdajnici Alija Rizvanbegović i Smail aga Čengić su ugušili pobunu Husein kapetana Gradaščevića. Izdajnik Mehmed Spaho je prodao Bosnu za ministarsku fotelju. Veleizdajnik Alija Izetbegović je dogovorio još prije početka agresije podjelu Bosne i time postao saučesnik u agresiji i genocidu. A evo danas, Sulejman Tihić pokušava to Alijino životno djelo i formalno legalizovati ratifikacijom tzv. RS u parlamentu dejtonske BiH. Ako se ovaj zadnji mafijaš i izdajnik ne spriječi i ne privede pravdi zbog kriminala i izdaje, država Bosna i Hercegovina nestaje. Tužilaštvo BiH bi moralo odmah reagovati na Tihićevu izjavu da će pokrenuti pitanje pljačke donacija tokom agresije na Republiku BiH, ukoliko mu GO SDA ne potvrdi lidersku poziciju. Pošto Tihić nešto zna o tome, a nije do sada prijavio nadležnim organima, već to koristi kao metod ucjene same SDA stranke, onda ga to čini saučesnikom u kriminalu (sabotiranje pravde) i za to mora odgovarati. Sada je Tužilaštvo dejtonske BiH na potezu.