REPUBLIKA BOSNA I HERCEGOVINA  

ONLINE GLASNIK NACIONALNOG KONGRESA REPUBLIKE BiH  br. 552

14. juni, 2008.

 http://republic-bosnia-herzegovina.com/ 

1. Ako BiH zatraži oslobađanje alžirske grupe, SAD će to prihvatiti 

2. HALALI NAM HAMZA

3. KAKO SU IZETBEGOVIĆEVI AGENTI POKUŠALI LIKVIDIRATI SEFERA HALILOVIĆA 

4. Hasan Nuhanović i Rizo Mustafić tuže Holandiju
 
5. DEMONSTRACIJE PODRŠKE HASANOVOJ I RIZINOJ TUŽBI
 
6. Rasim Delić - PRVI U ISTORIJI ZAROBLJENIK KOJI JE POSTAO KOMANDANT ARMIJE KOJA GA JE ZAROBILA

7. NARODNA IMENA BH POLITIČARA GOVORE SVE

1. Ako BiH zatraži oslobađanje alžirske grupe, SAD će to prihvatiti

Pred Vrhovnim sudom SAD dobili parnicu i pravo da se obrate američkim federalnim sudovima. Na potezu Alkalaj i Špirić...

14.06.2008. 09:06

Šestorica bh. državljana koji su šest godina zatočeni u američkoj bazi Gvantanamo na Kubi mnogo su bliže oslobađanju nakon što su pred Vrhovnim sudom SAD dobili parnicu i pravo da se obrate američkim federalnim sudovima, izjavio je jučer za "Dnevni avaz" Robert Kirš (Kirsch), član advokatske firme "WilmerHale" iz Bostona, koja zastupa "alžirsku grupu" i koja je dobila spor.

Velika pobjeda

Prema njegovim riječima, odluka Vrhovnog suda velika je pobjeda i garant da će imati pravo na pravično suđenje, a ne samo "ograničeno, na kakvo ih je primoravala administracija predsjednika Đorđa Buša" (George W. Bush).

- Upravo odlazim na sastanak na kojem će tim od desetak vrsnih pravnika razmotriti daljnju strategiju pravne borbe. Mi ćemo definitivno ići na federalne sudove i nastaviti borbu, ali vjerujem da bi u ovoj situaciji vlasti BiH mogle mnogo učiniti za njihovo oslobađanje.

BiH sada ima novu priliku da pokaže da oni nisu uhapšeni zbog nekih opravdanih dokaza, već cisto zbog zahtjeva SAD. Bh. vlasti čak su presudile da nema nikakvih dokaza protiv njih te priznale svoju grešku 2002. godine. Te činjenice sada treba prezentirati sudu u SAD i pokazati da oni trebaju biti pušteni i da nikada nije ni bilo razloga da budu uhapšeni - kaže Kirš.

On očekuje da će šef bh. diplomatije Sven Alkalaj sada poduzeti snažne mjere na osnovu volje Parlamenta BiH da ih vrati iz nepravednog zatočeništva.

- Premijer Nikola Špirić i BiH sada imaju legitimno pravo tražiti da budu vraćeni u BiH, jer ako to budu tražili, SAD će odgovoriti, jer su sada u veoma teškoj situaciji. Moguće su stotine parnica u kojima oni nemaju dokaza i izgleda. Izgubili su veliki slučaj i neće da im se to ponovi sa još 200 manjih - kaže Kirš.

Kada je u pitanju "alžirska grupa", koja je i dala ime historijskoj parnici "Bumediene vs. Bush", za njih je ona posebno značajna jer "nigdje nema nikakvih dokaza o njihovoj bilo kakvoj krivici ili optužbama".

Prazna fascikla

- Malo je vjerovatno da će SAD htjeti ići na sud s njihovim slučajem i imati sudiju koji bi razmotrio slučaj za koji je fascikla s dokazima prazna. Vjerujemo da će biti više diplomatskih aktivnosti da budu oslobođeni i vraćeni matičnoj državi - ističe naš sagovornik.

Dodaje da zatvorenici već znaju za pobjedu pred Vrhovnim sudom.

- Obaviješteni su, advokati su već bili tamo i javili im. Uvjereni smo da će im to poboljšati moral i dati više nade. To je historijski događaj za njih, jer im je bilo onemogućeno da iznose bilo kakve dokaze, čak i vojni tribunal pred kojim su bili nije im dozvoljavao da iznose svoje dokaze - zaključuje Kirš.

Autor: T. Lazović (Avaz)


KOMENTAR: Živjeti zatvoren u potpunoj neizvjesnosti kada ćeš biti pušten i da li ćeš ikada biti pušten, a znati da si potpuno nevin, da si zatvoren samo zbog hira nekog izroda - možete li zamisliti tolike psihičke muke?!

Koliko ja znam četnike i njihove jatake Silajdžića, Alkalaja, Lagumdžiju, Izetbegovića, Tihića, itd., oni će sigurno sve učiniti da tim ljudima zagorčaju i ono malo života što je u njima ostalo poslije tolikih godina neviđenih psihičkih patnji.

I dok Amerikanci priznaju svoju grešku, četnici uz punu saradnju bosanskih "muslimanskih vlasti" nastavljaju i dalje da zlostavljaju ljude u BiH samo zato što su muslimani. Sjetimo se, Tihić je ekspresno promijenio ustav da bi se mogli iz Bosne i Hercegovine istjerati naturalizovani državljani BiH koji su došli iz islamskog svijeta da nama pomognu u najtežim trenutcima, da naše živote spašavaju.

Ovakvim nezahvalnim odnosom prema ljudima koji su došli da nam pomognu, mi naknadno dokazujemo da zaslužujemo sve što nam se događa. Nikome na svijetu nije žao takvih nezahvalnika kakvi mi ispadamo zbog naših izdajnika i niko nam više neće priskočiti u pomoć.

Ako ima išta dobro u ovome, to je što su ovakvim odnosom prema muslimanima, bošnjački političari dokazali da među njima ne vladaju nikakvi "mladi muslimani", nego da je to samo predstava za raju, dok ustvari Bošnjacima vladaju srpske obavještajne službe koje nastavljaju da vode svoju istragu muslimana sa ovih područja.

Slijedi članak o još jednoj nepravdi prema muslimanima, o njihovom istjerivanju iz Bosne.

M. B.

2. HALALI NAM HAMZA

Dr. Muhamed Borogovac

Avaz 03.06.2008 "Abu Hamza će biti protjeran jer predstavlja prijetnju za BiH!" Odluku Službe za poslove sa strancima potvrdio je danas njen direktor Dragan Mektić. - kraj citata iz Avaza.

Sjetimo se ukratko kako se dogodilo da je "mudžahedinima" bilo omogućeno da dolaze u BiH čak i u vrijeme najveće blokade za vrijeme agresije 1992-1995.

Kada je počela agresija na Republiku BiH, svijet se masovno svrstao uz Republiku BiH kao žrtvu agresije i počeo da kažnjava četnike za agresiju. Dakle, svijet je na taj sukob gledao kao na rat između agresora i žrtava agresije, te se svrstao uz pravednu stranu, Republiku BiH, i počeo kažnjavati agresore uvodeći im ekonomsku blokadu.

Tada su Izetbegović, Karadžić i Boban počeli dovoditi mudžahedine da bi promijenili takvo viđenje rata koje je odgovaralo Republici BiH, da bi svijet počeo gledati na rat kao na sukob "hrišćanstva" protiv "muslimanskog terorizma". Zato su mudžahedini slobodno propuštani kroz blokadu koju je držala Tuđmanova Hrvatska.

Međutim, mudžahedini nisu krivi što su bili izmanipulisani od strane Alije Izetbegovića. Oni nisu znali kakvu političku igru Alija Izetbegović igra. Oni su došli da pomognu nama, žrtvama genocida, jer su bili potreseni zločinima kojima smo bili izloženi od strane četnika. To su dobronamjerni ljudi koji su bili spremni i život da daju za nas jer nas smatraju svojom braćom.

Kasnije u Daytonu je Alija potpisao da se Bosna i Hercegovina obavezuje da protjera te ljude iz BiH. Bošnjački predstavnici u vlasti (SDA, SBiH, i SDP) su zajedno sa SNSD, SDS i HVO promijenili ustav 2006. da bi mogli protjerati ove naturalizovane državljane BiH koji se ni na koji način nisu ogriješili o bilo kakve zakone. Pri tome "bošnjački" političari nisu ni na koji način uslovili to sa protjerivanjem naseljenih Rusa i Ukrajinaca, niti su to uslovljavali promjenama ustava koje bi odgovarale Bošnjacima. Na primjer, nisu ni tražili da se promjeni i član 17, a bila je prilika jer se mijenjao Ustav. Zatim, nisu postavili ni pitanje Srba iz Hrvatske, niti Rusa i Ukrajinaca, ratnih zločinaca koji su se naselili u kuće protjeranih Bošnjaka na istim područjima gdje su činili genocid. Da nepravda bude veća, protjeranim Bošnjacima će uskoro oduzeti i državljanstva pomoću člana 17.

Ovih dana u Dodikovoj svađi sa Mesićem, čitamo da ima 50,000 Srba iz Hrvatske u BiH, čime se mijenja etnička slika RS. A evo kako jedan Srebreničanin, čitalac Avaza, opisuje ponašanje naseljenih Rusa, citat:

LAHKO JE PROTJERATI JADNOG ABU HAMZU I ODVOJITI GA OD NJEGOVE DJECE. GDJE JE TA OPTUŽNICA PROTIV ABU HAMZE????

ŠTA JE SA RUSIMA KOJI SU ČITAV RAT BILI PRIPADNICI VOJSKE RS KOJI I SADA ŽIVE NA ŽUTICI NA NOVOFORMIRANOJ OPŠTINI MILIĆA, KOJI SU UČESTVOVALI U GENOCIDU PO PADU SREBRENICE???? OD 96TE GODINE SMO SE ZALILI MI KOJI SMO U TO VRIJEME PROVODILI NA ŽUTICI JER SU NAS TI ISTI RUSI PROVOCIRALI (jer smo u to vrijeme išli na to područje sa državnom komisijom na pronalaženju grobnica stradalih Podrinjača)

SVI ĆUTITE! PROTIV SAM PROTJERIVANJA JADNOG ABU HAMZE ...PROTJERUJETE GA ZATO ŠTO JE MUSLIMAN.....
- kraj citata.

Ovi zločinci ne smetaju Tihiću, Silajdžiću, Izetbegoviću, dok im smeta Abu Hamza koji je došao da pomogne žrtvama genocida.


3. KAKO SU IZETBEGOVIĆEVI AGENTI POKUŠALI LIKVIDIRATI SEFERA HALILOVIĆA

(Izvod iz knjige "Državna tajna 1" Semira Halilovića)

Ali taman kada sam pomislio da nema gorih pitanja od Igmana, Patriotske lige, kriminala i ostalim gadostima koje su bezbjednjaci sa zadovoljstvom postavljali, desilo se ono za šta sam mislio da se nikada neće dogoditi.

Bilo je to: Atentat na moga oca, odnosno stradanje moje majke i njenog brata 7. 7. 1993. godine!

„Čujemo po gradu da Vi pričate da iza toga stoje neke bezbjednosne strukture, tj. neki policijski i vojni autoriteti?, bilo je pitanje isljednika, ali i kap koja je prelila čašu.

No prije nego li ispričam šta se desilo s tim pitanjem, odnosno Seferovim odgovorom na isto, želim da vam ispričam svoju priču oko atentata 7. 7. 1993. godine, kao direktni svjedok događaja koji je to preživio stojeći četiri metra od razorne bombe, postavljene ispod terase našega stana.

Život mi je spašen zahvaljujući sitnim pregradama, ormarima i drugim stvarima koje su spriječile gelere i detonaciju da me raznesu.

Moja priča o atentatu 7.71993. ne počinje tog dana, već koji dan ranije.

Šta se zapravo događalo...

Sarajevsko naselje Ciglane, bile su naše deveto boravište u gradu na Miljacki.

Trg Nesvrstanih broj 9, drugi sprat, ujedno je postalo i zadnje mjesto na kojem su moja mati i njen brat boravili.

Prostor zauvijek obilježen zločinom i nepravdom koja se dogodila toga sunčanog 7. jula, 1993. godine.

Nekoliko dana, prije samoga događaja, atentata na našu porodicu, čovjek po imenu Nihad Fazlić koji je inače radio na poslovima bezbjednosti u Glavnom štabu, konkretno na zaštiti porodice Načelnika GŠ, sišao je iz svoga stana sprat iznad našega, u kojem je živio s porodicom, da nam prenese važna zapažanja, koja je uočio posljednjih dva dana.

„Neko vam promatra stan zadnja dva dana. Sa one terase, preko puta, dvogledom vas posmatraju!“ rekao je uspaničeno, tražeći da o svemu obavijestimo Sefera koji bi na neki način intervenisao.

Niko od ukučana, zaista nije pomišljao da bi nekome palo na um da vrši bilo kakve konkretne poteze usmjerene protiv nas kao porodice, a pogotovo ne u gradu u kojem je Sefer sinonim otpora, prvi čovjek Armije...

„Popnite se da vidite...“, reče Nihad.

Sa njegove terase, na trećem spratu , jasno se vidio čovjek sa kačketom i psom, u društvu jednog crnog čovjeka koji je sa dvogledom direktno posmatrao prozore i terasu našega stana.

Usput su pričali, vidjelo se.

To je potrajalo nekih desetak minuta, nakon čega su ležerno i mirno odšetali s mjesta odakle se odlično vidio naš stan.

Bio sam dječak i znatiželja mi nije dala mira.

Vratio sam se u naš stan i strepio da samo još jednom ugledam čovjeka s kačketom koji zuri u naše prozore.

Bio je 3. juli, popodnevni sati, kada sam stojeći u dnevnome boravku iz kojeg je bio čist i jasan pregled onoga mjesta s kojeg je osmatran naš stan, ugledao čovjeka koji je to već radio par dana unazad.

„Odoh po hljeb!“ rekao sam mami i izjurio iz stana trčećim korakom prema njemu.

Išao sam okolnim putem, između zgrada, preko malog mostića u naselju Ciglane, da bi došao sa skroz druge strane, kako ne bih bio sumnjiv njemu koji je, kako sam se primicao i dalje stajao na istome mjestu s dvogledom u rukama.

Prilazim, i srce mi lupa sve brže i brže, sve jače i jače. U jednom trenutku sam pomislio da će me i izdati, da će se vidjeti taj strah koji polako raste kako se približavam..

Dvadesetak koraka sam od njega, gledam ga i hodam, usput pokušavajući da se ponašam kao bezbrižni dječak koji hoda naseljem, bez posebnoga razloga.

On je naslonjen na zidić, u bijeloj majici kratkih rukava i bermudama.

Prosijed je, nekako više sijed nego crn, ima brkove, i dvogled u rukama.

To je bila prva slika, koja je ostala do danas, kada sam ga prvi puta ugledao.

Prilazim na svega dva metra i vrtim se u nekoliko metara, tražeći sebi bilo kakvu zanimaciju kako bih ga još bolje vidio, uočio bilo šta interesantno.

To je trajalo još nekih petnaestak sekundi, koliko mi je srce moglo izdržati. Pogledao sam još jednom, da ga upamtim, i onda odjurio niz prve stepenice, preko malenog parkića i kroz prolaz nazad kući.

„Mama, onaj nas čovjek stvarno gleda!“, rekao sam onako s vrata, ispričao svoje impresije i, naravno, dobio neke sitne batine radi svega što sam bez pitanja uradio i izložio se opasnosti.

Tog, dakle 3. jula navečer, sjedili smo u dnevnome boravku, naša porodica, bez oca koji je bio u svome štabu, i uz kandilo koje je dimilo naša prepadnuta lica.

„Možda bi trebali poslušati Sefera i da odemo odavde!“ reče mati.

Roletne su već bile navučene na našim prozorima i ostale su samo rupice kroz koje je prosijavala mjesečina te julske večeri.

Duga je bila noć i kako smo razgovarali, pošto smo spavali svi jedno do drugog u istoj sobi, samo smo pospali na podu, na kojem je bilo prostrto nekoliko jorgana.

Neko je ugasio kandilo i ta noć bi za nas bila završena, da nije sve krenulo po zlu...

Negdje oko četiri sata ujutro, prolomila se buka na balkonu našega stana.

Lupanje je probudilo mamu koja je polako gurnula mene i moju sestru i stavivši nam oboma ruku preko usta.

Prstom je pokazala na balkon na kojem se vidjela silueta čovjeka i njegovo lagano kretanje po našoj terasi prepunoj cvijeća, plastičnih posuda, kanistera za vodu, za koje je zapeo nepozvani posjetilac.

Puzeći smo najprije sestra, ja, pa onda i mati se izšunjali iz dnevne sobe, polako do kupatila našeg stana do kojeg je mama vukla telefon.

„Dobro veće, ovdje supruga Sefera Halilovića, trebala bih ga hitno molim vas!“, rekla je sekretarici GŠ Armije.

Nakon koju minutu čekanja na telefonu, Sefer se javio.

Kada je čuo priču, odmah je poslao obezbjeđenje.

Kroz nekoliko minuta čekanja u kupatilu, u kojem smo strepili od straha da nas neko ne likvidira, stiglo je nekoliko momaka jedinice „Delta“, predvođeni Midom Aljićem, šefom Seferovog obezbjeđenja.

Svjetla su se napokon popalila, začulo se repetiranje pušaka i pištolja, a u stanu i oko njega se rasporedilo nekoliko vojnika koji su uzalud tražili nekoga, koga tu više nije bilo.

Nikome ni na kraj pameti nije bilo da je neko ostavio nešto na balkonu ili ispod njega, pa niko to nije ni tražio.

Svi su tražili čovjeka, pokazat će se kasnije, Dragana Šošića rođenog 1967. godine, pripadnika terorističke jedinice „Ševe“, obučavanog u kampu specijalaca iz Niša koji se te večeri popeo na terasu stana Halilović i postavio paklenu napravu!

Narednih tri dana s nama u stanu spavala su i dvojica momaka iz obezbjeđenja Glavnog štaba, koji su tu bili u slučaju da “neznanac“ ponovno navrati.

Za to vrijeme, na terasi je ležala i bomba koja je odbrojavala posljednje dane života naše porodice.

U tome je prošlo nekoliko dana.

7.7.1993...

Ujutru oko 10.00 sati, na naš tadašnji kučni telefon 663-158, pozvao me je otac iz štaba:

„Sine, neka mama nešto spremi, doći ću danas u dva sata tačno na ručak!“

Uvijek sam se radovao kada bih trebao ići ocu ili kada bi on trebao dolaziti nama.

Rat nam je pomeo porodični život, harmoniju i eto, sada one obične, sitne, normalne stvari, postale su tako velike i nedostižne.

Sjećam se da je mama taj dan pravila sendviče sa „Ikar“ konzervom i još nešto kombinovano sa „Feta“ sirom koji je u ratu bio raritet i sjajna tačka ishrane.

Sati su prolazili... 11, 12... pola jedan... 15 do jedan...

„Nazovi tatu, vidi dolazi li tačno u dva, da se ovo ne ohladi“, reče mi mati.

Ponovo sam pozvao njegov kabinet. Najprije se javio Haris Buturović koji je tada u štabu radio kao sekretar.

Sefer je potvrdio svoj dolazak u dva sata i na tome se razgovor završio.

Polako se približavalo dogovoreno vrijeme. U pola dva je ispred zgrade stigao čovjek s malom cisternom za vodu.

Silazimo brzo i točimo kanistere u društvu naših komšija i nakon toga se vratismo u stan. Vani je bio jako sunčan i vedar dan.

Baš dok smo sipali vodu pričali smo između sebe, mi komšije, kako se danas nije ni metak čuo i kako je nevjerovatno lijep dan, a eto i miran, što se gotovo nikada nije događalo u opkoljenom Sarajevu.

13:50....

Vraćajući se s balkona mama nam reče kako joj se čini da sa jednog od balkona preko puta nas, opet neko gleda u našu terasu.

Niko ne reaguje, kao da nikoga i ne zanima, ili smo ionako već previše napeti i u šoku od svega..

Tu je i moj daidža Edin-Dino, koji je jako visok, i u vojnoj uniformi.

14.00 je sati...

Svi kružimo po stanu i čekamo da Sefer dođe. Mama je u kuhinji, Moja sestra Mirela u svojoj sobi, sjedi i čita nešto. Dino je tu negdje, a ja iz svoje sobe s prozora gledam na trg, na kojem bi se svaki čas trebao pojaviti Audi Armije BiH sa oznakom „GŠ 007“ i Sefer u njemu.

Uvijek sam volio kroz prozor gledati oca kako dolazi i odlazi te posmatrati reakcije ljudi koji bi ga vidjeli, prepoznali.

Izgubio sam živce čekajući.

Dva sata su i deset minuta. Iz svoje sobe krećem prema dnevnoj, gdje čujem glasove mame i daidže. Dok idem hodnikom zove me moja sestra s kojom se dovikujem oko nekih sitnica. Ona priča iz svoje sobe, a ja iz hodnika, gledajući mati i daidžu kako izlaze na balkon našega stana.

Okrećem se da krenem prema sestrinoj sobi, a onda slijedi haos...

Nastavak možete pročitati na linku http://bosnjastvo.com/forum/viewtopic.php?t=2264

U nastavku ćete vidjeti da je Alija nazvao, ali samo zato da bi zaustavio širenje istine da je to bila bomba podmetnuta od strane "naših", a ne četnička granata.



4. Hasan Nuhanović i Rizo Mustafić tuže Holandiju

Piše: Asim Bešlija

Hasanu Nuhanoviću ovo je možda posljednja šansa da potraži pravdu zbog toga što su srpski vojnici 11. jula 1995. godine pobili svu njegovu porodicu, dok je on zbog oznake UN koju je nosio na prsima ostao živ. On će se 16. juna pojaviti pred okružnim sudom u Hagu gdje počinje saslušanje na osnovu civilne tužbe koju je Nuhanović podnio protiv holandske države. On zajedno sa porodicom Rize Mustafića traži utvrđivanje odgovornosti Holandije zbog toga što su njene trupe propustile da zaštite njihove porodice koje su ubijene tokom masovnih zločina Vojske Republike Srpske.

Hasan Nuhanović bio je prevodilac Holandskog bataljona, dok je Rizo Mustafić bio električar u njihovoj bazi u Potočarima, i u vrijeme kada su hiljade izbjeglica potražile sklonište kod trupa koje su ih trebale štiti. Umjesto toga, Holanđani su izbjeglice predali srpskim vojnicima koji su hladnokrvno pobili na hiljade ljudi.

Cijeli članak je na linku: http://www.sarajevo-x.com/clanak/080610008

KOMENTAR: Svaka čast Hasanu i Rizi. Ovakvim potezima pokazujemo da smo dostojanstven narod kojem je stalo do pravde, da smo ljudi koji ne zaboravljaju svoje najmilije, za razliku od naših lidera koji gledaju da što prije udovolje svim željama četnika. Na žalost, ljudi kao Hasan i Rizo su u situaciji da traže pravdu samo na pojedinačnom nivou, dok se za onu najvažniju pravdu, na državnom nivou, ne bore oni kojima je to posao, članovi predsjedništva, poslanici skupštine i ostali ljudi na vlasti. Nažalost, tamo ne sjede dostojanstveni ljudi kao Hasan i Rizo, nego udbaška banda kao što su Džaferovići, Belkići, Izetbegovići, Silajdžići, Lagumdžije i slični koji upravo legalizovaše zločinačku policiju RS na pola teritorije BiH, uključujući i Srebrenicu.

Ono što najviše boli je što glavni zločinci za pad Srebrenice, a to su oni koji izdadoše Srebrenicu nikada neće odgovarati za taj, najveći zločin.

M. B.


5. DEMONSTRACIJE PODRŠKE HASANOVOJ I RIZINOJ TUŽBI

SOCIETY FOR THREATENED PEOPLES INTERNATIONAL
DRUŠTVO ZA UGROŽENE NARODE U DEN HAAGU 16. JUNA 2008.

Göttingen, 11. juni 2008.

Poštovane dame i gospodo,

Dragi prijatelji,

Povodom prvog saslušanja Hasana Nuhanovića u vezi s njegovom civilnom tužbom protiv holandske države želimo 16. juna 2008. godine u 10.00 sati ispred Okružnog suda (Adresa: Prins Clauslaan 60, Den Haag) s našom demonstracijom dati podršku ovom važnom događaju (vidi prilog!). Slučaj Hasana Nuhanovića stoji za sve one koji su u srebreničkom masakru izgubili svoje porodice.

Molimo Vas da nam što skorije saopštite da li biste bili u mogućnosti da nas podržite u ovoj akciji u Den Haagu i dođete u što većem broju?! Također vas molimo da informirate naše bosanske i holandske medije. Hvala unaprijed! Važni podaci:

*Datum akcije: 16.6.2008. ispred Okružnog suda u Den Haagu/Prins Clauslaan 60 *
Početak u 8,30 sati.
Akcija traje do 13,00 sati

Bili bismo Vam zahvalni ako biste nam do petka dostavili informacije o broju zainteresiranih. Molimo Vas da obavijestite sve Vaše poznanike i prijatelje. Hvala unaprijed!

Kontakt:
Jasna Čaušević
Društvo za ugrožene narode/Desk za jugoistočnu Evropu
Tel. 0551 499 06 16
Fax: 0551 58028



6. Rasim Delić - PRVI U ISTORIJI ZAROBLJENIK KOJI JE POSTAO KOMANDANT ARMIJE KOJA GA JE ZAROBILA

Uoči samoga rata sam kao član predsjedništva Patriotske lige u Tuzli upoznao trojicu oficira JNA, Bošnjaka koje smo tada vrbovali da dođu u PL. Ni jedan od njih se nije uoči rata usuđivao otići na radno mjesto, u kasarnu, plašeći se za život, jer je postojala opasnost da će neki njihov kolega na njih uprijeti prst i proglasiti ih "muslimanskim špijunima" i ode glava.

Dosta su rijetki bili oni Bošnjaci u koje su srpski oficiri JNA imali "poverenje da su ispravni", tj. odani velikoj Srbiji, a ne Bosni i Hercegovini. Još su rjeđi bili oni koji su imali obraza da zajedno sa četnicima krenu u agresiju i granatiranje civila po Bosanskim gradovima. Neki su tražili rano penzionisanje, neki su tražili otpuštanje iz službe.

Rasim Delić je bio jedan od tih rijetkih koji je bez ikakva stida ostao u četničkoj službi protiv naroda iz kojega je potekao.

Ko ima pravo da kaže bilo šta Emiru Kusturici, kada među nama prosperira šljam kao što je Rasim Delić? A opet, ko ima pravo da kaže bilo šta Rasimu Deliću, jer nije on sam sebe mogao postaviti za komandanta Armije Republike BiH koja ga je zarobila kao neprijateljskog oficira. Ne kaže se uzalud: "Od glave riba smrdi."

http://bhstring.net/tuzlauslikama/tuzlarije/dosijeview.php?teka=dosije/beleznica.txt

M. B.


7. NARODNA IMENA BH POLITIČARA GOVORE SVE

Imena koja narod nadijeva svojim liderima najbolje govore šta narod misli o tim liderima. Sjetimo se da su ljudi Tita zvali "Tile" ili "Stari". S druge strane velikosrbi su ga zvali "Srbožder", kada je ustavnim promjenama 1974 spriječio velikosrbe u njihovoj nakani da od Jugoslavije naprave veliku Srbiju.

A šta imena govore o današnjim političarima? O mnogima ništa naročito, Milošević je za Srbe najčešće samo "Sloba", a za ostali svijet "Balkanski kasapin", Tuđman je "Franjo", Dodik je "Dodo". Ti jednostavni nadimci kazuju da si kod tih ljudi "dobio ono što si platio", tj. da su onakvi kakvi su se i predstavljali i kakve smo i očekivali.

Međutim, kada se radi o bošnjačkim političarima tu je situacija mnogo egzotičnija. Bez obzira što su četničke agenture u BiH stavile pod kontrolu sve medije, zahvaljujući internetu narod ipak uspijeva da iskaže svoje autentično mišljenje o BH političarima.

Kada je u pitanju Sulejman Tihić, njemu je narod kreirao imena na bazi njegove dvije dominantne karakteristike. Tako "Klempo" i "Gargamel" karakterišu njegovu neuglednu fizičku pojavu, dok "Suljica Posrbica", "Tikić", "Ti'ić" karakterišu njegovo srpstvo, koje se nije moglo sakriti poslije bezbrojnih izdaja države i naroda.

Kada je riječ o Harisu Silajdžiću, njegova narodna imena uglavnom opisuju narcisoida i egoistu koji je ipak samo dilajla. Silajdžićeva imena koja to karakterišu su "Lepi Hare", "Delon", "Hamdibeg", "šminker".

Kada govore o Silajdžiću kao egoisti i lopovu onda kažu "Smrdajlić", a njegovu "Stranku za BiH", zovu "Stranka zagraBiH".

S druge strane, Silajdžićeva narodna imena koja karakterišu izdajnika i lupeža, Dodikovog partnera u varanju Bošnjaka su najčešće "Prljavi Hare", "Ljigavi Hare" i ponovo "Smrdajlić".

Narodna imena Alije Izetbegovića predstavljaju malo složeniji slučaj.

Na primjer "Aljo" ili "Dedo" izgledaju kao imena od milja, ali se najčešće koriste da iskažu prezir zbog navodne nesposobnosti dotičnog. Naime, često se ime "Aljo" čuje u kontekstu: "Dok Slobo i Franjo naoružaše Srbe i Hrvate, nas Aljo kaže "spavajte mirno"." Ili npr.: "Dedo bi bio dobar za predsjednika kakvog džamijskog odbora, ali ne za predsjednika države." Dakle, to su imena za Aliju koja upotrebljavaju oni koji misle kako je on nesposoban za politiku, "musliman", naivan, itd.

Nažalost, oni nisu u pravu. Alija je veoma sposoban političar, ali je on beskrupulozni izdajnik i zločinac koji je bez milosti izručio narod i državu četničkim koljačima u ruke. Alija je počinio genocid četničkim rukama i kada se narod golim životima odbranio, on je spasio četnike i dao im pola države. Takvog istinskog Aliju bolje karakterišu slijedeća imena koja mu je narod spontano nadio: Avlija Izetbegović, Ilija Izmetbegović i Ilija Iblizbegović, SrbAlija Izetbegović, itd.

Šta reči na kraju osim "Živio internet!" Da nije bilo interneta, Alija bi danas slovio za "oca nacije", a ovako će ostati upamćen kao "grobar hiljadugodišnje države Bosne".

Ko to kaže da Avaz formira bh. javno mnijenje?!

Dr. Muhamed Borogovac