Riječ je o dokumentima koji iz prve ruke svjedoče o podjeli Bosne i Hercegvine na Federaciju i RS, to jeste na «muslimansko-hvratski» i «srpski dio» u omjeru 51: 49. Pred pregovaračima su «na sonu»  geografske karte – jedna koju je napravila Kontakt-grupa i na kojoj inzistira bosanska delegacija na čelu sa Izetbegovićem, te druge koje su u međuvremenu nacrtane. Srpski predstavnici iz Bosne na čelu sa Krajišnikom, koje je zastupao Milošević, inzistirali su na svojim kartama stalno ističući da se radi o svetoj srpskoj zemlji u Bosni i opasnosti od islamskog fundamentalizma bosanskih muslimana.

Preveo sam jedan dio tog obimnog teksta, nešto i prepričao, pa to nudim čitateljima, uz fotografije i legende, mada  svjestan činjenice da je to uglavnom sve manje-više poznato javnosti preko raznih svjedočenja, prije svega Holbrookeove knjige sjećanja, glavnog kreatora Daytona na kojeg se autori ovog dokumenta najćešće pozivaju. 

Mnogi detalji su poznati i iz knjige Mate Granića, te interviewa drugih učesnika podjele Bosne. Nigdje, osim u pokušaju da zataškaju svoju odgovornost za podjelu zemlje i formiranje srpske države na pola teritorije RBiH, nema ni riječi o prisili, o kojoj sada na BBC-u  bez stida govori Silajdžić. 

Budući da se ovdje radi o zvaničnom dokumentu koji dementira te Silajdžićeve neistine, te da je taj doukemnat veoma važan za sudbinu nas Bosanaca (Bošnjaka) i naše države Bosne, još jednom sam se uvjereio u ispravnoist moje odluke da se upustim u ovaj, za mene ni malo lagahan i brz posao na prevođenju onih dijelova za koje sam smatzrao da su najvažniji za  mene samoga, pa tako, vjerujem i za čitatelje.

Ono što me posebno frapiralo, je činjenica da na brojnim stranicama o kojima sam čitao u tom dokumentu - ni na jednom mjestu nisam našao podatak da se neko, pa tako i Silajdžić, pozvao na Ustav RBiH, na paragrafe 154 i 155. koji se tiču neprikosnovenosti i cjelovitosti njene teritorije, po kojima niko nejma pravo da potpiše okupaciju dijela ili čitave teritorije države RBiH, pa stoga podsjećam čitatelje na te paragrafe, budući da je danas, trinaest godina nakon prve etape, po ocjeni mnogih analitičara - na sceni Dayton II, projekat konačnog upkojenja države Bosne čioji će se akteri prvo pobrinuti da sahrane još i danas važeći Ustav RBiH. Prvi korak na tom planu je napravio upravo Silajdžić legalizirajuči miliciju RS koja je po presudi ICJ, uz vojsku RS i njeno političko i vojno voidstvo ' odgovorna za genocid. Sada je na redu ustavna reforma kojom će biti legalizirana i sama genocidna RS.

Skoro od same pojave i jednog i drugog na političkoj sceni - nisam vjerovao ni Silajdžiću ni Tihiću. Mnogo prije Daytona, «Eurobosna», novina koju sam uređivao U Frankfurtu, objavila je u proljeće 1994. da Izetbegović kao suveren – ukida suverenitet države kojom vlada.

Umjesto čestitke za njegov skorašnji izbor u Predsjedništvo, poslao sam Silajdžiću pismo u kojem sam rekao da mu ne vjerujem ni u vezi selameta oko odbačenih ustavnih amandmana i promjene ustava, niti oko pisanja novoga Ustava - jer ko jednom izda, izdat će opet - i lahkovjerne i - Ustav, makar ga i sam svojom rukom napisao.

Silajdžić bi trebao odgovarati za veleizdaju države, umjesto da je predsjednik onoga šta je ostalo od te države nakon  što je u Daytonu velikodušno tregovao s njenim teritorijama, kao da su njegove vlastite. Silajdžić svakako ne bi smio doći u prilku da on piše novi Ustav. On treba odgovarati po starom, važećem Ustavu RBiH koji je, ponajviše njegovom zaslugom, tako grubo pogažen u Daytonu.

Tihića sam pak, u zadnjem pismu kada je pretrpio debakl na izborima, podsjetio na njegovu izdajničku ulogu u kojoj se jasno pokazao davne 1996. godne kada je na jednom skupu u Hanau u Njemačkoj od logoraša Omarske, Keraterma, Manjače, prognanika iz Bosanskog Novog, Dervente, Varcar Vakufa..,  tražio da na prvim poslijeratnim izborima glasaju za četničke ratne zločince, a ne za bošnjačke predstavnike u «RS». Tihić, tadašnji matičar u Ambasadi u Bonnu,  je nastavio tamo gdje je Izetbegović stao – čime je sebi priskrbio sramni epitet najvećeg državotvorca RS, rame uz rame sa Izetbegovićem i Silajdžićem.

-Predsjednik USA Clinton je 1995. godine rekao da se neće podržati nikakvo rješenje za Bosnu na koje neće pristati bosanski Muslimani.

 Nažalost, njihovo vođstvo je u ljeto 1995. pristalo na plan Kontakt-grupe velikih sila o podijeli teritorije bosanske države u omjeru 51 posto teritorije za «muslimansko-hrvatsku» Federaciju i 49 posto za «Republiku Srpsku». Pošto su tada Srbi držali 75 posto teritorije Bosne pood okupacijom, NATO ih je bombardirao da bi ih smekšao. U isto vrijeme, zajedničkim snagama ARBiH, HVO i HV počela je ofanziva na oslobađanju Bosne, ali samo do već potpisanog omjera od 51:49. Pošto je Izetbegović već potpisao podjelu zemlje, to je NATO zaprijetio da će bombardirati i položaje ARBiH ako se ne zaustave.

Deytonske pregovore ARBiH je dočekala sa oko 55 posto oslobođene teritorije Bosne. Morala je stati, a višak procenata - Haris Silajdžić je velikodušno vratio Srbima. I to baš onaj dio kojeg su oslobodile hravatske snage i to baš onaj dio gdje je moj rodni Varcar Vakuf - Mrkonjić-Grad. Silajdžiću nikada neću ni oprostiti ni halaliti za to. Nikada mu ne bih preproučivao da daje i otpisuje bilo koji komad bosanske zemlje, a ako već daje - onda je mogao posegnuti prije za svojom, nego za mojom didovinom.

Ovdje hoću biti sasvim jasan.

Da je grad ostao u hrvatsko-bošnjačkim rukama, u njega bi se vratili bez problema skoro svi Srbi, pravdajući se da su bili natjerani na zločin protiv svojih susjeda, i, nikom ništa. Da je grad slučajno ostao u hrvatskim rukama, nikada se u njeg ne bih vratio, kao ni mnogi moji sugrađani. Kratkotrajni teror koji su doživjeli u jesen 1995. kada su ga Hrvati «oslobodili» - mnogi Varcarani smatraju gorim nego što im je bio trogodišnji srpski zulum... Ovako, budući da je grad dat Srbima, malo ko od Bošnjaka i Hrvata se može vratiti u tu posrbljenu i poseljačenu palanku koja sada životari bez svojih nekadašnjih starosjedilaca. 

Bosanski Srbi su ostali i jedistveni i nepromjenjivi u svome ratnome, daytonskome i poratnom cilju – rasturiti državu Bosnu, ojačati Republiku Srpsku.

Na tom planu, kako znamo, nisu radili samo Srbi, kako prije, tako i sada, nego i domaće, bošnjačke udarničke snage.

Zbog tih činjenica sam se odlučio prihvatiti ovog posla na prevođenju dijela dokumenata iz američkog Arhiva nacionalne sigurnosti. Za te dokumente niko ne može reći da nisu vjerodostojni.

 «Europljani nisu nikada bili sretni s činjenicom da je USA vodeća u ovim pregovorima.

Osjećali su se manje važnima i žalili su se kako im nikada nije bilo dopušteno da uzmu učešča u ozbiljnijim pregovorima u Daytonu. Oni su se razilazili sa Amerikancima u vezi glavnoga cilja pregovora.

«Englezi, Francuzi i Rusi izgledali su spremni prihvatiti  posljedice (rata op.pr.) koje bi povećale šanse stvaranja Velike Srbije,» prisjeća se Holbrooke. Sa američke tačke gledišta, izuzimajući Michale Steinera koji je dosta uradio na poslovima oko Federacije, brojni članovi američke delegacije osjećali da Europljani više nego išta žele sabotirati pregovore, svakako više nego što žele pomoći. Sljedstveno tome, Amerikanci su željeli da osiguraju samo neophodni minimum poslova koji bi držao Europljane u procesu pregovora. Oni su bili uspješno odstranjeni iz procesa donošenja glavnih odluka, ay njihovo mišljenje je traženo samo kada je to bilo neophodno.» 

«Mada su sve tri strane  - srpska, hrvatska i bosanska bile veoma teške za razgovore, bosanska delegacija je stalno dokazivala da je najgora.

Izetbegović nije bio u stanju da dovede svoju delegaciju na zajedničko stanovište. Holbrooke je aludirao na bosansku delegaciju kao delegaciju «mini Jugoslavije» zbog stalnog unutrašnjeg neslaganja. Silajdžić se pojavio kao vođa na najvišem stupnju koji je bio i najpogodini za suradnju. Ali kad god bi premijer Silajdžić pokušao krenuti naprijed i voditi koherentne pregovore,  potkopali bi ga Izetbegović i Šaćirbegović. «Ponovo i opet,» sjeća se Holbrooke, «Silajdžićeve frustracije su postale tako snažne da su njime nadvladale emocije, pa on nije više bio u stanju donositi smislene odluke.» Videći ga u takvom psihološkom stanju, Holbrooke mu je nastojao pomoći, pa ga je vodio u šetnje po Dwight-Peterson bazi.»

«Novembar 16. 1995.

Američki tim na čelu s Holbrookeom nastojao je pomoći da se upriliči važan sastanak u četiri-oka Milošević-Silajdžić.

Holbrook se nadao posljednjih nekoliko dana da će se Silajdžić priključiti pregovorima kao ključni čovjek u postizanju dogovora.

Na velikim temama koje su preostale – mape (podjele Bosne op. pr.) i status Sarajeva (na kojeg su četnici plagali ekkslusivno pravo, op. pr.), Izetbegović i Šaćirbegović su bili neraelani, i tvrdoglavi, dok je Silajdžić bio spreman ako ništa više, a ono saslušati kompromisne prijedloge.

Kako su se sukobi unutar bosanske delegacije pojačavali, to je problem bio što je taj sukob uzimao danak i od samoga Silajdžića.

On je pokazivao aktivno, na neki način  manijačko-depresivano ponašanje. 

Po Johnu Menzisu, koji je imao mnogo iskustva sa Premijerom Silajdžićem, Silajdžić je tada imao previše nerovozne energije da je izgledao kao panter u kafezu.

Što je više bio sasijecan od strane Izetbegovića i Šaćirbegovića, Silajdžić  je postajao save više depresivan i fatalističan. Mnogo puta Silajdžić je padao u takvo depresivno stanje da je jednostvano nestajao sa pregovora.

Samatrajući da je Silajdžić najrazumiji od svih u bosanskoj delegaciji, Holbrookea je zabrinjavalo Silajdžićevo stanje. Stoga je molio Menezisa i Rosmarie Pauli-Gikas da se sprijatelje sa Siladžićemi kako bi mu pomogli da se opusti, tako što će provoditi vrijeme s njim, odlaziti s njim u šetnju, pridruživati mu se u objedima, pričajući o njegovoj obitelji i budućnosti. Holbrookova žena Katy Morton, također se srijateljila sa Silajdžićem, pa su njih dvoje pričali o knjigama koje je napisala ili mislila napisati u budućnosti. U srijedu uvečer, Holbroooke i Morton izveli su Silajdžića iz Baze na privatnu većeru u najboljem francuskom restoranu u Daytonu.

I sutradan, u četvrtak, toga hladnog novembarskog jutra, Menezis i Pauli-Gikas su izveli Silajdžića u šetnju izvan Baze. Holbrooke i Hill bili su sa Miloševićem na dugoj šetnji oko Baze koja je završila u oficirskom kulubu o ručku. Holbrooke je želio angažirati Miloševića da pogura stvar naprijed. Junačeći se na hladnom vremenu, Amerikanci su pitali Miloševića koju gestu bi mogao napraviti u vezi sa kartama kako bi se izišlo iz ćorsokaka. Oni ga nisu pritiskali ni na kakve teritorijalne ustupke, radije su očekivali neki znak dobre volje, kao što je to učinio Anwar El Sadat nekada, da bi pokazao Bosancima kako je spreman smanjiti razlike i žrtvovati se. Jedna od ideja je bila da se ponudi specijalni autoput Sarajevo – Beograd. Milošević je ličio ne nekoga ko je spreman na promjene, te je rekao da je «mislio» o tome koji bi potez mogao povući.

Holbrooke, Hill i Milošević su stigli u Oficirski klub malo prije podneva. Klub je postao drugi dom za srpskog lidera koji je izgleda volio «country» ambijent u klubu u odnosu na druga mjesta koja su mu bila na raspolaganju. Malo nakon njihova dolaska, stigli su iz šetnje Menezis i Pauli-Gikas sa Siladžićem i sjeli na suprotnu stranu velike drvetom obložene sale za objede. Prije nego je krenuo u šetnju toga jutra s Miloševićem, Holbrooke je rekao Pauli-Gikas gdje će biti nakon šetnje, pa je ona odlučila pozvati Silajdžića u Oficirski klub. U neko doba za vrijeme ručka, Holbrooke je otišao do Silajdžićevog stola da bi ga pozdravio i u tom momentu oni su počeli razgovor o temi koju je nametnuo Milošević, a ticala se statusa Goražda.

Oni su počeli crtati na papirnim ubrusima nekoliko različitih mogućnosti, i dok su ostali na ručku ostali zapanjenji, Holbrooke je počeo prenositi ideje o tome od jednog do drugog lidera. Nakon nekoliko prelazaka tamo i ovamo preko sale za ručavanje, Holbrooke je konačno dobio suglasnost Siladžića da se pridruže Miloševiću za njegovim stolom.

Sjedeći zajedno po prvi puta za istim stolom od kako je počeo rat u Bosni, dvojica lidera su na srpsko-hrvatskom jeziku razgovarala o koridoru između Sarajeva i Goražda. Milošević, šarmantna mašina u punoj brzini, u jednom trenutku je rekao Silajdžiću da nakon trogodišnjeg odloijevanja granatiranju od strane «bosanskih srpskih kukavica», muslimanska Vlada je zaslužila Sarajevo.»

«Tokom dana, jedna  otvorena drama je prijetila ugrožavanju pregovora, a to je bila prijetnja ostavkom predsjednika Federacije Krešimira Zubaka.

Iako je Zubak već bio ljut na (muslimanske) članove zajedničke delegacije, zbog toga što su  Hrvati bili izostavljeni iz pregovora o Federaciji, Zubak se ovoga puta više okomio prema svojoj braći iz Zagreba.

Sa nagaradom koja se zvala Istična Slavonija koju su već imali u džepu, Tuđman je bio spreman ostaviti Srbima ključne teritorije, one koj je sada bile u Federacija kao - «Posavina džep» (odakle je Zubak rodom). Zubak je inzistirao da Feredarcija zadrži taj komad zemlje, i sav bijesan toga je dana prijetio da će dati ostavku i napustiti Dayton. Izgleda da je osjećao da je predsjednik Tuđman prodao i njega i bosanske Hrvate. Prva Holborookeva instiktivna rekcija je raščišćavanje te situacija. Zubak je bio problem kroz čitavo vrijeme pregovora i oni iskreno nisu imali vremena za njegove trikove. Hrvatski ministar obrane Gojko Sušak je rekao Holbrookeu da ignorira Zubaka,  da bi umjesto njega neko drugi mogao potpisati. Sada se Izetbegović i neki članovi američke delegacije nisu s tim slagali i tražili su da Zubak bude vraćen u tim. Takva odluka (Zubaka) ne bi pomogla Federaciji. Kasnije, nakon što su Tuđman i Sušak razgovarali s njim, Zubak je svađajući se pristao ostati u Daytonu.»

«To veče, poslije večere sa Miloševićem, Lake and Wardshow su napustili Dayton. Ali, noć je bila daleko od završetka posla. Holbrooke je pozvao Miloševića u američki VVQ da bi diskutirali oko preostalih problema oko teritorija, a posebno oko zemljanog koridora od Sarajeva prem Goraždu, o čemu su razgovarali u Oficirskom klubu sa Siladjdžićem. U takozvanoj «karti-sobi» (map-room) postavljenoj u američkom VOQ, general Clark je koristio visoko sofiscitarnu «Defence Mapping Agency», strogo povjerljivi trodimenzionalni slikovni sistem zvani «PowerScene», da bi pokazao Miloševiću teren između Sarajeva i Goražda.

U spetembru te godine, taj kompjutorski sistem vrijedan 400 hiljada dolara  pomogao je NATO-u u odabiranju ciljeva (bosanskih Srba) koje će bombardirati. Sada, taj će sistem u Daytonu pomoći da se dođe do mira. Prevodeći scene sa zadanog područja do precinosti u dva metra terena, taj kompujtorski sistem je omogućio učesnicima u pregovorima da putuju kroz Bosnu u virtualnoj stvarnosti, vizualno istražujući geografske detalje preko kompujtora. Svi pregovarači u Daytonu su bili fascinirani sa tim kompujterom i američki tim je brzo uvidio da taj kompujtorski program ima psihološku, isto tako kao što ima i stvarnu snagu.

«Milošević je ponudio tanki, dvije milje širok koridor koji bi povezao Sarajevo i Goražde, a koji se, kada se gledalo kroz «PowerScene» na označenom planinskom terenu -  izgledao skoro nepostojećim. Bilo je potrebno dva sahata pregovora i dvije flaše Scocha (od kojge je Milošević popio četiri čaše). Rezultat - postignut sporazum o širem koridoru koji je varirao na planinskom terenu.

Nakon provjere sa Pentagonom, gen. Clark je obznanio da će NATO taj blatnjavi put dovesti u stanje pravog koridora.

Imajući na umu okolnosti pod kojima je nastao, mnogi su počeli zvati taj put «Scotch-put» ili «Clarkov coridor».

Iako je Holbrooke namjerno označio to kao «minimalni ustupak», to je predstavljalo prvi opipljivi pomak oko današnjih ključnih pitanja. Američki tim se nadao da je to bila prva pukotina na brani ka konačnom dogovoru.

Kada su pregovori unišli u treću sedmicu, ključno pitanje je bilo da li  lideri raspolažu sa dovoljno hrabrosti da donesu odluke koje bi vodile konačnom dogovoru.» 

«Savakog dana izlazilo je na vidjelo mnogo dokaza koji su govorili da je od svih delegacija - bosanska bila najdalja od odluke o konačnom dogovoru. Čak šta više, mnogi problemi sa kojima se suočavao Holbrooke tokom dvomjesečne shatl-diplomacije,  pojavili su se još u žeščem obliku u Daytonu. Tuđman, koji je već dobio ono što je kao primarno naviše želio i tražio, Istočnu Slavoniju, mudro je slijedio razgovore, pomagao Bosance kada mu je to bilo od interesa, inače se držao podalje od svega. Manjak njegova interesa na detaljima po ostalim pitanjima, bili su evidentni po vremenu koje je on proveo izvan Daytona - od 21 dana koliko su trajali pregovori - deset je bio odstutan iz Daytona.

S druge strane, Milošević je imao interesa za uspjeh pregovora u Daytonu. Imajući na umu rizik da bi mogao ostati bez  ublažavanja sankcija od strane Zapada, on je dokazao spremnost za ustupke. Njegove frazerske, često vulgrane zapovijedi na engleskom i zadovoljstvo da udovolji Amarikancima, načinilo ga je, na mnogo načina, najsitnjom ličnošću među pregovaračima.

Bosanci, sa svojom međusobnom svađom i nesigurnim ciljevima - izgledali su opasno i mogli su potkopati mir. Može biti da ih je u tome sokolilo to što su Milošević i Tuđman bili spremni da im čine ustupke.  

«Bosanci hoće da povjerujemo da su oni gubitnici,» pisao je Holbrooke tu noć Christopheru (državnom sekretaru USA, op. pr.). «Međutim oni ne samo da znaju da je to dobra trgovina, nego da je najbolje što mogu dobiti.»

Dok je Holbooke mislio da je logički najbolje za Bosance da iskoriste tu šansu za konačni odogovor, njihove osobne različitosti, njihovi oprečni pogledi, mogli su dovesti do propasti pregovora.

«Kada Haris ne bi imao tako nepredvidive osobenosti, siguran sam da bi on mogao ovdje igrati ulogu heroja. Mi se još uvijek nadamo da bi mogao. Konačno, Šaćirbegović, koji se predstavljao kao važnan faktor za vrijeme ljetošnje dvomjesečne Američke shutle-diplomacije koja je pokrenuta u augustu, postajo je, kako je vrijeme odmicalo, sve više izoliran u Daytonu, gmižući dalje u Izetbegovićevoj sjeni. Holbrooke je za odgurnjivanje Šaćirbegovića  u stranu vidio dva suprotna motiva: «On je želio da bude omiljen među Amerikancima, ali njegov je glavni cilj bio da potpuno uništi Silajdžića za sva vremena. Holbrooke se nadao da će Christopher po povratku u Dayton uspjeti ujediniti bosansku dlegaciju kako bi se postigao konačan dogovor.» 

Dan sedamnaesti: 17. novembar 1995.

«Potpuno jednostvano, bosanski Srbi još nisu prihvatli da Bosna bude jedinstvena država kontrolirana iz jednog centra. «Srbi bi radije dali što više moći Republici Srpskoj, ali znaju da to ne dolazi u obzir,» Pardew je izvijestio Perrya. «Tako su oni (Bosanski Srbi) tražili načina kako bi sabotirali centralnu vladu... držeći je sa ograničenom moći.»

Dan 18, subota, novembar 18.

Christopher i Holbrooke su odlučili da se pregovori moraju okončati do nedjelje uvečer, uspjeli ili ne uspjeli.

«Da bi potcrtali razloge zbog kojih su sa američke tačke gledišta Bosanci trebali usvojiti dogovor, grafički tim baze Dwight-Peterson je napravio velike postere na kojima su bile detaljizirane glavne tačke. Nakon predstavljanja tih postera, Holbrooke i Menezis su napustili salu, a jedan poster su ostavili Bosancima koji su ga, praveći se nevini, ostavili pokraj Izetbegovićevog kauča u njegovoj sobi. U subotu uvečer, Milošević je došao u Izetbegovićev apartman na satstanak. Iza kauča, Milošević je jedino mogao vidjeti vrh tog postera na kojem je masnim slovima bilo ispisano: «Teritorija Federacije je tokom pregovora u Daytonu povećana sa 51 na 55 posto.»

Milošević je izgledao smrtno zabrinut otkrivši to.

Bio je zabrinut zbog toga što će Srpska dobiti manje teritorije nego što je to bilo predviđeno planom Kontakt-grupe i njegove koncesije oko Sarajeva činile su sadašnje stanje u procentima još gorim. Ljut, srbijanski predsjednik je odmah otišao do Hoolbrookeova apartmana kojemu se požalio da su ga Amerikanci prevarili (U zadnjih nekoliko dana, znajući da su procenti povećani u korist Federacije, Amerikanci su sračunato povukli procente ispred Miloševića.)

«Ništa drugo osim 49 naprama 51 posto ne može biti prihvatljivo,» rekao je Milošević.

On može praviti kompromis oko mnogih stvari, ali ne bi preživio pogodbu koja ne bi podrazumijevala 49 naprama 51 posto baziranih na mapi Kontakt-grupe. Još jednom, nakon što su i Christopher i Holbrooke potpisali tu mapu u Genevi, obojici im ništa drugo nije preostajalo nego da vrište. Holbrooke se kasnije prisjećao kako je karta Kontakt-grupe za Miloševića i bosanske Srbe bila na neki način «božje slovo». Želeći da spriječe Miloševića da odustane od već datih teritorijalnih ustupaka, Christopher i Holbrooke su se gen. Clarkom dali na posao kako bi potkresali procente i sveli ih na 51:49.»

(Milošević je insistirao na prširenju koridora kroz Posavinu. Prvobitno je bilo zamišljeno da taj koridor iznosi samo trideset metara, ali Milošević se bojao da bi tako Banja Luka bila odsječena od ostalog dijela RS na račun Federacije. Izetbegović i Šaćirbegović, pak, nisu ni htjeli čuti za proširenje, te su stalno podsjećali Christophera da je i on prihvatio mapu sa širinom koridora od samo 30 metara, op. pr.)

«Holbrooke je zaključio s obzirom na krvoproliće oko koridora, da bi njegovo proširenje na pet kilometara moglo izgledno biti dobro rješenje. U razgovoru sa Miloševićem, Silajdžić se suglasio da će biti fleksibilan u vezi sa koridorom kroz Posavinu, iako se Izetbegović protivio da Brčko bude srpski grad. Kada je to ispalo drugačije, Izetbegović nije htio potpisati Silajdžićev ustupak, ali «koka je već bila legla na jaja».

Počevši u 8:30 ujutro, razgovori oko geografskih karata su potrajali cijeli dan do u noć. Christopher i Holbrooke pokušavali su sve kombinacije u pregovorima – sastajući se odvojeno sa Izetbegovićem i Miloševićem, ili dovodeći obojicu za isti sto, te uključujući Silajdžića i Šaćirbegovića. Tuđman se vratio u Dayton oko deset uvečer, pa su se Christopher i Holborooke sreli s njim na jednosatnom sastanku. Konačno, oko 11:30 te noći, Holbroooke je imao Silajdžića i Miloševića u prostorijama američke delegacije. Dok su Christopher, Holbrooke i Clarck i drugi čekali u sali, Milošević i Silajdžić su bili odvojeni da bi konačno usaglasili mape. Chris Hill, koji je tečno govorio srpsko-hrvatski jezik, vodio je sastanak.

Milošević i Silajdžić su započeli «trgovinu s konjima» (to jeste teritorijama op. pr.) nastojeći da dobiju što god jedan o drugoga – što bi imalo više simboličnu, nego stratešku vrijednost. Milošević je tražio Mladićev rodni grad nazad u srpski posjed, a Silajdžić je nastojao da preda što manje povjesno muslimanskih područja. U jednom momentu, kada je Silajdžić tražio jedan grad u kojem je bila stara džamija, Milošević mu je rekao:

«Oh, Haris, nisi li čuo da su ti bosanski idioti (Srbi) to raznijeli.» Silajdžić se čvrsto držao ne dajući ni pedlja teritorija u Posavini, a Milošević je prihvatio predati «aleju snajpera» i nekoliko ključnih visova oko Sarajeva. Konačno, stiglo se do ostvarenja Miloševićeve želje da Srbi dobiju 49 posto teritorije. Kako se prisjećao Hill, bilo je jasno da bi bez Silajdžićevih ustupaka teško bilo privoljeti Srbe da to prihvate.

Pregovori su prekunuti oko dva ujutro da bi Silajdžić mogao donijeti još neke karte.»

Dok su ga čekali, Hoolbrooke je zatražio da vidi dokument pripremljen u slučaju da pregovori propadnu. I dokument o uspjehu i neuspjehu bili su pripremljeni nakon Christopheroev odluku da se pregovori moraju okončati u nedjelju 20. novembra, bilo uspješno, bilo neuspješno.

U tim kasnim sahatima, stvari su izgeladle loše. Holbrooke je tražio da pročita dokument koji je bio pripremljen u slučaju da pregovori propadnu. Pogledao ga je na brzinu, a zatim ga bacio u zrak. Dok su listovi letjeli kroz zrak, rekao je da izjava nije potpuna i da joj treba dopisati kako se sve strane u pregovorima obavještavaju da USA ostaje izvan igre. Njegove primjedbe su bile odraz frustracija toga momenta, čime su članovi američke delegacije bili skamenjeni.

«Pojednostavimo stvar – pisalo je u Izjavi – «mi dajemo sve najbolje što od sebe možemo dati. U slučaju neuspjeha, svima stranama u pregovorima treba da je jasno da budući napori Sjedinjenih Dražava u pregovorama će biti besplodni. Sljedstveno tome, današnji dan označava kraj te incijative... specijalna uloga koju smo igrali proteklih mjeseci je završena. Lideri koji su danas ovdje moraju živjeti sa posljedicama svog nesupjeha.»

Ali sve nije bilo još gotovo. Star se preokrenula u sljedećem momentu. Poslije 45 minutne pauze, Milošević i Silajdžić su zajedno došli u prostorije američke delegacije sa kartama i prevodiocem... Silajdžić je imao ideju kako Srbima namiriti na 49 procenata. Federacija će dati Republici Srpskoj prostrano područje u planinskom, relativno nenaseljenom području u zapadnoj Bosni (što nije tačno, to je područje općina Varcar Vakufa - Mrkonjić-Grada, sa predratnih oko 30.000 i Šipova sa oko 20.000 stanovnika, te Ribnik u ključkoj općini sa nekoliko hiljada stanovnika, op. pr.) Kako to područje ima malo gradova (koje obje strane nisu željele prepustiti jedna drugoj) razmjena je izgledala prihvatljiva za obje strane. Iznenada, nešto prije 4 ujutro, Milošević i Silajdžić su se rukovali, okrenuli su se prema Amerikancima i rekli da su napravili trgovinu. Christopher je imao za tu priliku flašu californijskog Chardonnay vina koju je otvorio da bi se ovo proslavilo.

Silajdžić je otišao po Izetbegovića. Nekoliko minuta kasnije, pojavio se bosanski Predsjednik, pospan, ogrnut mantilom preko pidžame.  U isto vrijeme, Christopher, Holbrooke, Hill i Clark su studirali Silajdžićevu i Miloševićevu mapu. Nakon detaljne inspekcije, Christopher i Holbrooke su bili zabrinuti zbog ovog sporazuma.

«To nije izgldalo potpuno u redu,» osjećala su njih dvojica, i dok su pili Christopherovo vino, poslali su Chrisa Hilla u noć da dovede Tuđmana ili Granića.

Budući da je Siladžić dao dio teritorije Federacije, (koju su od Srba  zauzeče HVO i HV, op. pr.) bilo je potrebno odobrenje Hrvata.

Hill se vratio u salu američke delegacije sa Granićem koji je objasnio da Tuđman spava. Granić je odbio piće, tražeći jedino da vidi mapu. Čim je sve objašnjeno, slavljenički balon je pukao.

«Nemoguće! Nemoguće!» vikao je Granić udarajući šakom po karti. «Nula koma nula posto je da će moj Predsjednik to prihvatiti!» Iznenada je napustio salu, da bi potom doveo ministra odbrane Gojka Suška nastvaljajući vikati. Nakako –  lutajući od jednog do drugog mjesta – Silajdžić je dao taj teritorij kojeg su držali Hrvati većim dijelom, područje koju su zauzeli Hrvati tokom jesenjske ofenzive. Ameriknaci su se brinuli kako će Hrvati reagirati, ali nisu očekivali tako otrovan ispad od inače umjerenog dr. Granića. Ministar vanjskih poslova je bio izvan sebe zbog toga što je Silajdžić imao smjelosti da trguje s teritorijama koje su bile u posjedu Hrvata. «Vi ste dali teritorije koje su Hrvati zauzeli,» vikao je Granić na Silajdžića.

Usprkos Granićevom emotivnom regairanju, Holbrooke se još uvijek nadao da će kompromis biti spasen. On se nadao da će oni dok traje poravnavanje procenata oko teritorija – načiniti ravnotežu međusobnog žrtvovanja Hrvata i Muslimana – «uzmajući malo tamo, malo ovamo» i da oni mogu završiti s mapama prije sabaha.

Dok je napaljeni Granić nerovozno šetao gore-dolje, Holbrooke se okrenuo Izetbegoviću i upitao ga šta on misli. Izetbegović je rekao grupi koja se zatekla u sali, da  se on slaže sa Granićem.

»Ne mogu prihvatiti taj dogovor,» rekao je tiho.

U tom momentu, Silajdžić je eksplodirao.

On je još jednom bio sasječen od strane svoga Predsjndika, ovog puta pred Amerikancima, Hrvatima i Miloševićem.

«Ne mogu ih uzeti nikad više u ruke,» vrištao je Silajdžić  bacajući svoje papire na stol.

Prijeteći i dreljeći oči na Izetbegovića, napustio je hitro prostoriju i nestao  u mraku.

«Suglasnost je bila u životu samo 37 minuta». (Potom su se svi razišli ne bi li malo odspavali, Amerikanci sa jednim iskustvom više u vezi sa  Balkanacima i njihovim nepredvidivim ponašanjem. Potom su se ponovno našli na istom poslu - od početka. Na sporazumu. (Holbrooke je analizirao Izetbegovićevo ponašanje.)

«Da je Izetbegović podržao Silajdžića protiv Hrvata, Federacija bi bila na kušnji.»

»Da je on rekao bilo šta drugo,» prisjećao se Menezis, «Federacija bi uništena, baš tada i tu.»

«Da se Izetbegović svrstao na stranu Miloševića, protiv Granića i Suška, ljudi od kojih je zavisila sudbina postojanja Bosanaca (Bošnjaka, op. pr.), mirovni proces bi bio mrtav. Izazov je bio ohrabriti Hrvate da se suglase sa trgovinom teritorijama.»

Malo poslije sabaha, Christopher i Holbrooke su nastavili razgovore, prvo sa Izetbegovićem, a zatim sa Miloševićem. Budući da je ponoćni rok za završetak pregovora prošao, oni su pregovaračima dali još jedan dan.

Ako problemi ne budu riješeni do utorka ujutro, pregovori će biti završeni.

Christopher i Holbrooke su smatrali da poslije propasti tzv.  «37 minutne mape» predsjednik Clinton treba biti uključen.Oni su nazvali Clintona toga jutra i iznijeli mu svoje mišljenje da bi njegova intervencija bila od velikog značaja.

Oni su prepopručili da Predsjednik zove obojicu - i Izetbegovića i Tuđmana želeći da Clinton pritisne obojicu da prihvate teritorijalni prijedlog koji je predložio Silajdžić samo nekoliko sahata ranije. Christopher je vjerovao da Tuđmanova želja da Hrvatska bude dio zapadnog svijeta, mogla učiniti da Predsjednikov telefonski poziv bude vrlo efikasan. Također je potreban pritisak i an Izetbegovića.

«Izetbegović je na ivici kolapsa,» izvijestio je Tom Donillon Vershbowa  te večeri, «i jasno je da Izzi ima ikakvo ubjeđenje u život u multientničkoj državi.»

Iz Vashingtona, Lake je čvrsto bio protiv toga da Predsjednikd nazove Izetbegovića bojeći se da američki pritisak može utjecati na Bosance da ne prihvate (Siilajdžićev dogovor sa Miloševićem oko ustupanja Vrcar Vakufa i Šipova, op. pr.).

Najzad, službenici u Washingtonu i Daytonu su zaključili da Clinton treba jedino nazvati Tuđmana i nastojati ga ubijediti da prihvati «37 minutnu mapu».

«Moram reći da sam zadivljen sa tim koliko je postignuto na sveokupnom sporazumu i koliko je to dobro za sve strane u pregovorima,» rekao je predsjednik Clinton Tuđmanu u telefonskom razgovu toga popodneva. «Razumijem kako je teško otpisivati neke teritorije koje traba napraviti da bi se riješio problem mapa. Zovem Vas da Vas zamolim da date mali dio teritorije koja nije tradicionalno hrvatska, kako bi se napravile karte na bazi koncepta 49:51.»

Bilo je iznenađujuće da je Tuđman rekao Predsjedniku da su Hrvati već ponudili takvo rješenje, objasnivši da se oni nadaju da će se postići konačni sporazum u roku od jedan do dva naredna sahata. Zahvalivši seTuđmanu na suradnji, Clinton je tražio od njega da se stvar privede kraju: «Mi želimo imati sporazum, mi ne želimo povratak nazad na ubijanje,» rekao je Clinton Tuđmanu.

Ono što Tuđman nije rekao Cvlintonu, bilo je da će Hrvati biti suglasni  jedino ako Bošnjaci naprave teritorijne ustupke prema njima. Tako je teret ponovno prebačen na leđa bosanske delegacije.

Oko 9 sahata uvečer, izglealo je da će pregovori propasti. USA je nastojala pridobiti Bosance da predaju nešto zemlje, ali su oni nisu bili ni mukajet. Jedni kompromis koji su ponudili je da se sporazum potpiše bez mapa, a taj prijedlog je bio neprihvatljiv za ostale strane u pregovorima. Kada su se članovi najužeg vodstva američke delegacije sastali to veče, razmišljali su koji bi naredni koraci trebali biti u ovom procesu. Ironično, oni su zaključili da su loši i dobri momci zamijenili uloge. Dok Hrvati i Srbi nisu više bili radi ratu, dotle su Bosanci postali glavna prepreka mirovnom sporazumu. To je bio jedan veoma fustrirajući moment za Amarikance. Bosanci, koje je USA potpomagala i politički i moralno, činili su se slijepim na činjenicu da sporazum, iako nije najbolji, jest dobar. Zaista, to je bila najbolja ponuda koju su mogli ikad dobiti.»

«Amerikanci, koji su najavli da neće više učestvovati u mirovnim pregovorima ako ovi u Daytonu propadnu, odlučili su dati posljednju šansu Bosancima. Te večeri, Amerika će im ponuditi ulitimatum posljednje šanse: oni će dobiti jedan sahat da odluče, a nakon toga su pregovori gotovi. Christopher je nazvao Clintona telefonom oko pola devet uvečer i tražio njegovo odobrenje. Predsjedniku je rečeno da postoji jedna izgledna šansa da razgovori neće uspjeti, prisjećao se Christopher. U osnovi, Predsjednik mi je dao na volju da učinim sve što smatram da je potrebno. Sa zelenim svjetlom dobijenim od Predsjednika, Christopher i Holbrooke su otišli sresti Bosance. Malo poslije deset uvečer, dva najviša člana američke delegacije srela su se sa Izetbegovićem, Silajdžićem i Šaćirbegovićem u njihovom sjedištu. Za Državnog sekretara, to je bila zadnja šansa.

On je pokušao uvjeriti Izetbegovića da je je sporazum dobar i da je Amerika uradila sve da oni dobiju skoro sve što su tražili. Sada, bosanski Predsjednik nije bio voljan to učiniti. Uobičajeno rezerviran Christopher je podigao glas i rekao Izetbegoviću da oni imaju jedan sahat da odluče.

Pet minuta nakon što su Christopher i Holbrooke napustili bosanske prostorije, za njima je stigao Silajdžić. Bijesan, skoro potpuno van kontrole. «Vi i Christopher se srušili sve,« vikao je na Holbrooke. USA nam ne može davati ulitimatum, mi to nikad nećemo prihvatiti.» Uzvraćajući mu, Holbrooke mu je rekao da su Bosanci dobili skoro 95 posto od onog što su tražili od Daytona i da to USA ne može popišati. Tražio je od Silajdžića da ode i pokuša ubijediti Izetbegovića da prihvati sporazum prije nego li je sve kasno.

(Nije problem u tome koliko su Izetbegović i Silaldžić dobili, nego je problem u tome što su od ljeta 1995. tražili samo pola Bosne! Kako god je Christopher vikao na  Izetbegovića, tako je i Silajdžić pokazao da može vikati na Hobrookea. Ali, to su već bili zadnji trzaji, jer sve je već bilo gotovo. Isto tako, Siljdžić je mogao vikati i na McElehenya priliko razgovora u uspostavi parlametnarne većine 11 godina kansije. Ali, nije! Pa, i ako jest, opet se na kraju povinovao Amarikancima, op. pr. Tu niti je bilo, niti će biti državnika, kada ej Silajdžić u pitanju. Tu je samo servilnost i nepotreban tersluk.)

U međuvremenu su Amaerikanci radili na izjavi u kojoj su napisali da je u Daytonu postignut dobar napredak, ali da sve starne moraju nastaviti razgovore na mapama u čemu će im USA i dalje pomoći.

U 11:30 - član američke delegacije Colburn je otišao kod Bosnaca da bi čuo odluku.

(Bosanci su u tim dramatičnim trenucima izišli sa zahtjevom da im se da Brčko, inače neće potpisati sporazum.

Tuđman i Milošević su se bili dogvorili da sporazum potpišu samo njih dvojica, bez Izetbegovića, što su Amarikanci odbili. Milošević se u jednom trenutku našao sam na parkingu, na snijegu koji je te noći pao, spreman da napusti pregovore. Amerikanci su došli po njega. Amerikanci su odbili mogućnost da sporazm bude potpisan bez Izetbegovića. Tada je Milošević predložio arbitražu za Brčko koja bi se sprovela u roku od jedne godine. Milošević je tražio da Christopher bude arbitar, na što je ovaj rekao da to ne može biti - nego da to treba biti neki pravnik.)

Međunaslov Izetbegović: To je nepravedan mir, ali moj narod treba mir.

«Tuđman, čuvši Miloševićevu ponudu za arbitražom, rekao je ponesen emocijama kako Amerikanci sada mogu imati mir, tražeći da pritisnu Izetbegovića da pristane. Složili su se.  Christopher i Holbrooke su odšetali do sjedišta bosanske delegacije da bi sreli Izetbegovića, Siljadžića i Šaćirbegovića u Izetbegovićevom apartmanu.  

U vrijeme kada su se sreli, 700 novinara je čekalo u press-centru u Bazi, spremni da odmah izvijeste o propasti pregovora.

Press-konferencija je zakazana za 11, a već je bilo 9:00. Christopher i Holbrooke su iznijeli zadnju Miloševićevu ponudu i rekli da će sve dogovoreno biti implementirano, osim Brčkog, čija će budućnost biti određena arbitražom. U dugom slučaju, propast pregovora u Daytonu biće obznanjen za manje od dva sahata. Christopher je rekao da nejma više vremena za nove rokove. Amerikanci su trebali dogovor toga momenta.

Nakon jedne poduže pauze, Izetbegović je rekao: «To je nepravedan mir,» a zatim, kao da je s mukom izgovarao riječi, on je tiho promrmljao svoj odgovor «ali moj narod treba mir.» Bosanci su se složili. Holbrooke je odmah skontao da bi sve opet moglo biti stavljeno pod znak pitanja ako bi se sada on i Christopeher zapeli u detaljima, pa je šapunio Christopheru: «Idimo odmah brzo odavde!»

Christopher i Holbrooke su odmah nazvali Clintona koji je izrazio spremnost da odmah doleti u Dayton kako bi sudjelovao u proglašenju uspješno okončanih pregovora. Procjenjujući da je to rizično, njih dvojica su preporučila Clintonu da ostane u Washingtonu i da izjavu da u Rose Gardenu. «Gospodine  Predsjeniče, vi ne biste poželjeli biti danas nigdje u blizini ovih ljudi. Oni su divlji»

Predsjednik je rekao da će on napraviti izjavu što je prije moguće kako bi zapečatio sporazum.

U tri popodne održana je ceremonija u istoj sali gdje su razgovori i počeli gdje su Izetbegović, Tuđman i Milošević potpisali sporazum.

Bosanski Srbi su odbili potpisati.

Kada su toga popodneva vidjeli konačne mape, kada je Krajišnik prvi puta saznao da su Srbi ostali bez Sarajeva, a on bez svoje omiljene vile, skoro da je pao u nesvjest, što je Milošević prokomentirao da je Krajišnik u komi - obećavši Amarikncima da će i oni potpisati u roku od jedne sedmice.

Preveo i pripremio: Ibrahim HALILOVIĆ 

Tehnički urednik priloga: ing. Salih ČAVKIĆ

Posebno uokvitriti ovaj tekst

Dva člana Ustava RBiH: Svi građani i narodi dužni braniti slobodu i teritorijalni integritet

Od kako su došle na vlast 1991, nacionalne stranke su kršile važeći Ustav RBiH dijeleći državu Bosnu na takozvani srpski, hrvatski i muslimanski dio.

Srpska agresija s vana i iznutra koja je počela 1992, dovela je do krvavog komadanja zemlje koje je u ljeto 1995. potpisao Izetbegović prihvativši plan Kontakt-grupe koji je dijelio zemlju na dva dijela - 51 procenat za Federaciju i 49 za Republiku Srpsku, plan koji je nakon pijačnog pogađanja u Daytonu – i ozvaničen.

Jedanest godina je prošlo, a Bosna i Hercegovina je i dalje talac iste plitike koja ju je povukla u propast.

Deset godina poslije Daytona na sceni su akteri  Daytona II koji će usvajanjem jednom odbačenih ustavnih amandmana poništiti još uvijek važeći Ustav RBiH i cementirati na genocidu utemeljenu RS i dati joj legalno pravo osamostaljenja.

Sve se to opet radi pod pokroviteljstvom Vlade USA. Nejma zemlje i političara svijetu koji imalo drže do sebe  - koji bi dozvolili da im po svom kroju vlasdu i Parlament sastavlja američki ambasador.  

To sada radi američki ambasador Douglas McElhaney kojemu su domaće snage povjerile mandat formiranja nove vlasti i stvaranja parlamentarne većine koja će poslušno usvojiti odbačeni paket ustavnih promjena i označiti kraj države Bosne.

Makar sve izgledalo beznadežno, makar nam se našoj državi i nama samima ukazivao smak i kraj, ne smijemo pokleknuti.

Zbog toga i ovaj tekst i podsjećanje na dva člana još uvijek važećeg Ustava RBiH koji će prestati važiti onog dana kada McElhanneyevi poslušnici usvoje paket propalih ustavnih amndmana. 

Član 154. Ustava RBiH

Neprikosnoveno je i neotuđivo pravo i dužnost građana, naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive da štite i brane slobodu, nezavisnost, suverenitet, teritorijalni integritet i cjelokupnost i Ustavom utvrđeno uređenje Republike.

Član 155.

Niko nema pravo da prizna ili potpiše kapitulaciju, niti da prihvati ili prizna okupaciju Republike Bosne i Hercegovine ili pojedinog njenog dijela. Niko nema pravo da spriječi građane Republike Bosne i Hercegovine da se bore protiv neprijatelja koji je napao Republiku. Takvi akti su protuustavni i kažnjavaju se kao izdaja Republike. Izdaja Republike je najteži zločin prema narodu i kažnjava se kao teško krivično djelo.

Richard Holborooke – Clintonov leteći ambassador, zvani buldožer. Odigrao je ključnu ulogu u udobrovoljavanju žrtve da sjedne za isti stol sa katilima kako bi raskrčmili Bosnu. Ni po kojem međunarodnom ugovoru i zakonu to mu ne bi pošlo za rukom, da nije našao poslušne veleizdajnike Bosne kao što su Izetbegović, Šaćirbegović, a posebno  Silajdžić. Ubjeđivao je bosnsku delegaciju da je dobila 95 posto od onog što je tražila – dakle 95 procenata od pola Bosne – te je rako da je to najbolja trgovina koja je mogla biti sklopljena

Haris Silajdžić se više ne može ni slikati sa grbom RBiH, čemu je sam veoma zaslužan. Na pregovorima u Daytonu Amerikanci su ga smatrali herojem zbog njegove spremnosti na trgovinu sa bosanskim teritorijama. Toliko je bio široke ruke da je Srbima vratio dobar komad Zapadne Bosne koju su osvojile hrvatske snage… Sada prosipa nesitne na BBC-u kako ga je na tu đomentnost neko prislio...

Poptjernica za Šaćirbegovićem, ali ne zbog toga što je prvi priznao Republiku Srpsku po nalogu Izetbegovića, nego zbog kocke državnim novcem.

Šečirbegović i Izetbegović su se kao pokajali zbog prethodnih potpisa o podjeli Bosne prije Daytona i stvaranju Republike Srpske, pa su u Daytonu nastupali kao da brane cjelovitu Bosnu. Šačirbegoviću, koji se nastojao dopasti Amerikancima,  bilo je jedino na umi kako da uništi Silajdžića, američkog mjezimca,  za sva vremena.  Međutim, teško da iko može uništiti onoga ko iza leđa ima Ameriku, bar dok njihova sluga ne uradi servilno posao koji je Amerika zamislila. U Daytonu I i Daytonu II…

Američki državni sekretar Christopher I Milošević: Milošević je, ako izuzmemo Silajdžića - bio najkoopretavnija ličnost u Daytonu koji je sve učinio u trgovini Bosnom kako bi mu Zapad oblakšao teret sankcija. Tako je uz flašu viskija trgovao sa koridorom za Goražde, sudbinom Sarajeva, Brčkog – kao i sudbinama svih nas

Izetbebović sa Christopherom i Tuđmanom: Izetbegović kao da je u Daytonu želio poništiti svoj potpis na podjelu Bosne u omjeru 51:49 kojeg je stavio u ljeto 1995. kada je prihvatio plan Kontakt-grupe. U trenutku kada je Izetbegović zaprijetio da neće potpisati sporazum ako Bosancima ne pripadne Brčko, Christopher je dreknuo na njega, rekao mu da bosanska Armija nije vojnički pobijedila snage armije bosanskih Srba. Holbrooke ga je ubjeđivao kako su Bosanci dobili 95 posto od onoga što su tražili, te da je to odlična trgovina.

Tuđaman je već na početku pregovora u Daytonu dobio od svoga suborca Miloševića Istočnu Slavoniju, pa je više vremena provodio van Daytona, nego pokraj pregovaračkog stola. I on se, kao i Milošević, nastojao dodvoriti Zapadu, pa se utrkivao u trgovini bosanskim državnim teritorijama. 

Clinton je bio veoma zainteresiran za uspjeh pregovora o podjeli Bosne koji su za njega značili kraj patnjama naroda, a za nas početak kraja države Bosne. Njegovi savjetnici su mu preporučili da ne dolazi u Dayton  na svečano