BiH PARAFIRALA SPORAZUM SA EVROPSKOM UNIJOM

(Autor: Esad jaganjac, dipl.ing)

Evropski komesar za proširenje je nakon parafiranja kazao da ovaj sporazum, pod uslovom bude ispravno proveden, predstavlja "kapiju" prema statusu zemlje kandidata za članstvo u EU.

- Sporazum doprinosi i uspostavi stabilnog i predvidivog pravnog okruženja za sve potencijalne investitore, rekao je Ren i naglasio da je siguran da će potencijalni strani investitori BiH vidjeti kao novo mjesto za svoja djelovanja.

On je kazao da će SSP, putem reformi koje promovira, pomoći daljem poboljšanju ekonomskih uslova i otvaranju novih radnih mjesta.

Čestitka OHR-a

Visoki predstavnik međunarodne zajednice i specijalni predstavnik Evropske unije (EU) u BiH Miroslav Lajčak čestitao je danas državnim institucijama i građanima BiH parafiranje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU.

Prenoseći čestitke i poruku visokog predstavnika EU za vanjsku i sigurnosnu politikuJaviera Solane, Lajčak je naglasio da "parafiranje možda zvuči tehnički, ali ono ima veliku simboličku važnost za BiH, nakon mjeseci blokade i paralize" reformi u BiH.

- Sporazum koji je postignut u vezi sa boljim funkcioniranjem Vijeća ministara BiH i Parlamenta BiH, te Akcioni plan za reformu policije pokazuju da je BiH sposobna prevazići teškoće. To je dobar znak za budućnost, ali još ima puno toga što treba uraditi, istaknuo je Lajčak.

- Parafiranje SSP pokazuje da ste i sposobni i spremni pozabaviti se tim teškoćama. Vjerujem da ćete provesti Akcioni plan bez ikakvih odlaganja i da ćete ispuniti uslove za punu provedbu i zaključivanje SSP, kazao je Lajčak.

Istaknuo je da BiH ima velike šanse "da ide u korak sa svojim susjedima" na evropskom putu, za što su odgovorne domaće institucije.

Ponovio je da će se političko prisustvo međunarodne zajednice u BiH mijenjati u zavisnosti od njenog napretka prema evropskim integracijama, naglasivši spremnost EU da pomogne našoj zemlji na tom putu. 

Nada: Parafiranje dobra poruka investitorima

Direktor Direkcije za evropske integracije BiH Osman Topčagić smatra da se parafiranjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU šalje dobra poruka investitorima...

On smatra da bi Sporazum mogao da bude potpisan za četiri mjeseca.

"Od parafiranja do potpisivanja potrebno je da Evropska komisija prevede tekst Sporazuma na sve zvanične jezike koji su u upotrebi u EU. Pošto se naš tekst Sporazuma, kao i onaj koji je Srbija potpisala sa EU, u najvećoj mjeri poklapa sa tekstom koji je zaključila Crna Gora, Evropskoj komisiji i službama za prevođenje neće trebati toliko vremena", rekao je Topčagić.

On je istakao da je to tehnički dio posla, a da BiH, s druge strane, mora da nastavi sa procesom reformi, posebno akcionog plana za reformu policije i drugim reformama kako bi EU odlučila da pristupi potpisivanju.

Topčagić je rekao da će BiH potpisivanjem Sporazuma preuzeti obavezu preuzimanja evropskog zakonodavstva.

"Identifikovali smo oko 1.200 uredbi i direktiva, kao instrumenata evropskog zakonodavstva koje treba preuzeti. Mi sad imamo niz novouspostavljenih institucija, kao rezultat ispunjavanja uslova za otvaranje pregovora i niz propisa donesenih u prethodnom periodu", rekao je Topčagić.   

On je istakao da BiH potpisivanjem Sporazuma neće dobiti pristup novim fondovima.  

"Ovaj sporazum potvrđuje naš status potencijalnog kandidata. Novi fondovi dolaze tek sa statusom kandidata, koji se dobija nakon što apliciramo za članstvo u EU, a Unija ocijeni da ispunjavamo uslove", rekao je Topčagić.

On je naveo da je plan da BiH u redovnoj proceduri dobije status kandidata do 2010. godine.

"U EU ima inicijativa, poput grčkog ministra inostranih poslova, da se taj proces odvija brže i to u svakom slučaju treba pozdraviti i podržati s naše strane", rekao je Topčagić.                         

Očekivanja: Smirivanje Balkanskih napetosti Evropskim parafom

Kako javlja Financial Times Evropska unija je, nastojeći smiriti napetosti na Balkanu odlučila parafirati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s BiH nakon što su se predstavnici Bošnjaka, Srba i Hrvata dogovorili da pristupe provođenju paketa reformskih mjera, uključujući i akcioni plan za reformu policije.

Zapadni diplomati, u strahu od destabilizacije regije, žele da se zaštite od nemira među Srbima u BiH poslije neuspjeha pregovora o statusu Kosova.

Financial Times ukazuje i da će, uz garantiranje integracije BiH u Evropsku uniju, vođe nacionalnih zajednica u toj zemlji, kako sami kažu, sada moći daleko lakše pregovarati o teškim kompromisima koji im predstoje.

Tri principa kao uslov za potpisivanje SSP

Europska unija (EU) je potvrdila da je restrukturiranje policije zahtjev koji BiH treba ispuniti kako bi započeli pregovori za članstvo u EU.

EU je također naglasila tri osnovna principa kojih se BiH mora pridržavati ako želi ostvariti svoje ambicije za ulazak u ovu asocijaciju, a to je:

1.       da zakonodavne i proračunske ovlasti moraju biti na državnom nivou,

2.       organizacija policije se mora zasnivati na tehničkim kriterijima i mora biti izvedena u funkcionalnim područjima,

3.       politički utjecaj mora biti eliminiran iz operativnog rada policije.

Pošto je reforma policije jasan kriterij za BiH ako želi potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, rješenje ne može biti nametnuto, navodi se u priopćenju.

U vezi sa ovim novinari su postavili pitanje  Lajčeku: «Šta je s tri principa EU? Jesu li oni derogirani?», na šta je on odgovorio:

- Ne. Oni nisu derogirani i ostaju kao uslov. Nakon parafiranja SAA očekuje se da se odmah počne raditi na zakonima u kojima će se tri principa EU jasno ugraditi u zakonske akte. Za to imamo šest mjeseci i u tom okviru se zakonski akti usvoje. Ključno je da su bh. političari postali aktivni dio procesa. Do sada su bili pasivni, sve je dolazilo spolja, a oni su odbijali. Sada se stvari mijenjaju i to je dobro. EU će kroz svoje institucije - policijsku i moju misiju - biti prisutna u tom procesu kako bi se zahtjevi EU ispoštovali. 

Realnost - Maheri bosnaskog lonca

Nažalost još će dugo vode, a možda i krvi proteći i Drinom i Unom prije nego što se gore pomenute nade i očekivanja ispune. EU je parafiranjem sporazuma sa Srbijom dokazala da baš i svi prinicipi i nisu toliko važni kada se radi o udovoljavanju velikosrpskom projektu. Najveći zločinci poslije Hitlera su još uvijek na slobodi, a bit će predani Hagu samo onad kada postanu smrtno bolesni ili im se pripremi katum-ferman u zatvoru, kao što je bio slučaj sa Miloševićem. Bilo kako bilo pravda neće biti zadovoljena.

Sa druge strane četnici i domaći izdajnici naklonjeni velikosrpskom projektu su isposlovali da se donese Mostarska deklaracija, kojom se tri principa EU vezuju za promjene ustava, koje će uslovljene vetom tzv. RS kao konačno rješenje imati ostanak genocidne tvorevine i njene genocidne policije.

U ovoj deklaraciji je sadržana jedna vrlo bitna odrednica. Naime, precizirano je kako će se "struktura jedinstvenih policijskih snaga BiH temeljiti na relevantnim odredbama budućeg Ustava BiH".

Dakle, prema potpisanom dokumentu, a i izjavama nekih sudionika mostarskog sastanka, kompletna reforma policije će biti provedena nakon ustavnih promjena. Znajući da genocidna tvorevina ima pravo veta na sve promjene ilegalnog Dejtonskog ustava nije teško zaključiti da će i ovaj puta i građani Republike BiH i Evropa biti ponovi prevareni, mada gledajući ko za koga glasa i ko za koga navija i jedni i drugi žarko žele da budu prevareni. Historija se ponavlja! Republiku BiH i njen legalni i legitimni ustav nema ko da brani. 

CERIĆ U SANDŽAKU 

Autor: Sven Rustempašić 

FERAL ANALIZIRA

(Ivica ĐIKIĆ, 31. 10. 2007)

ČIME JE UVJETOVANA PREOBRAZBA PREMIJERA REPUBLIKE SRPSKE MILORADA DODIKA, DEKLARATIVNOG SOCIJALDEMOKRATA I NEGDAŠNJEG KARADŽIĆEVA PROTIVNIKA, U VATRENOG NACIONALISTA KOJI PRIJETI BLOKADOM INSTITUCIJA VLASTI BiH

TRGOVAC U RUHU VOĐE

Predsjedniku Vlade bosanskohercegovačkog entiteta koji se naziva Republikom Srpskom, četrdeset osmogodišnjem Miloradu Dodiku, svidjela se uloga jednog od glavnih zaštitnika ugroženog svesrpstva i trenutačno najmoćnijeg srpskog nacionalističkog tribuna na Balkanu. Inzistiranje visokog predstavnika tzv. međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Miroslava Lajčaka na reformi policije – koja podrazumijeva depolitiziranu policijsku strukturu u kojoj se zakonodavne i budžetske ovlasti nalaze na državnoj a ne entitetskoj razini – te Lajčakov prijedlog novog modela odlučivanja u državnom Vijeću ministara – po kojemu su za donošenje odluke potrebni glasovi natpolovične većine članova spomenutog vijeća, pri čemu za odluku, umjesto dosadašnja minimalno dva, mora glasati najmanje po jedan ministar iz svakog od tri konstitutivna naroda – izazvali su tešku vatru iz Republike Srpske.

Kad se kaže Republika Srpska, misli se na Milorada Dodika: otkako je u veljači prošle godine zaposjeo položaj predsjednika Vlade, taj diplomant beogradske politologije i predratni partijski funkcionar iz Laktaša kod Banje Luke postao je stvarni politički i ekonomski gazda manjeg bosanskog entiteta. Uživa golemu popularnost, nema gotovo nikakve relevantne političke opozicije i uspio je utišati skoro svaki kritički glas iz medijsko-intelektualnih krugova.
 
Spust do Mostara
 
Krajem prošloga tjedna, Dodik je najprije zaprijetio povlačenjem srpskih predstavnika iz svih bosanskohercegovačkih tijela državne vlasti, pa se zatim spustio do Mostara gdje je s liderima glavnih bošnjačkih i hrvatskih stranaka potpisao deklaraciju o sramežljivom prihvaćanju policijske reforme, inače, centralnog preostalog uvjeta da bi Bosna i Hercegovina mogla staviti potpis na Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU, a u ponedjeljak je u Banjoj Luci pred desetak tisuća demonstranata zborio o neuništivosti Republike Srpske i o protuustavnim rješenjima antisrpski nastrojenog Slovaka Lajčaka, rješenjima što navodno omogućavaju preglasavanje srpskih predstavnika u ministarskom savjetu i parlamentarnim domovima.
 
Potpisujući tekst tzv. mostarske deklaracije, Dodik se suglasio s maglovitom formulacijom da će "nova i reformirana policijska struktura BiH biti zasnovana na relevantnim odredbama Ustava BiH koji će uslijediti kroz proces ustavne reforme". Premijer Republike Srpske i predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) dodatno je pojasnio apstraktnost izjave koju je supotpisao: "Naglašavam kako jedinstvena policijska struktura BiH mora odražavati ustavnu strukturu zemlje. Reformirana policija će morati odgovarati budućim ustavnim rješenjima BiH."
 
Prema mišljenju Nerzuka Ćurka, profesora na sarajevskom Fakultetu političkih nauka, mostarski autogram, koji je pomalo u kontradikciji s banjalučkim protestima protiv Lajčaka i Bosne i Hercegovine, proizvod je Dodikova nastojanja da kupi malo vremena: da vidi koliko je ovoga puta ozbiljan visoki predstavnik, da oslušne reakcije ambasadora stranih sila, da čuje upute iz Beograda i glasove iz Moskve, da procjeni koliko je daleko spremna ići međunarodna zajednica, pa da zatim razmišlja o radikalnoj i jednostranoj blokadi institucija Bosne i Hercegovine, kojom ovih dana učestalo prijeti.
 
Provođenje koncepta
 
"Sadašnjim manevrima on pokušava pokazati da je dobar igrač na malome terenu", kaže profesor Ćurak, "ali, u suštini, radi se o tome da Dodik provodi svoj strateški politički koncept koji se sastoji u što većem distanciranju Republike Srpske od Bosne i Hercegovine, odnosno u politici izlaska RS-a iz BiH. Cilj Milorada Dodika jest da dugoročno obesmisli državu Bosnu i Hercegovinu, da je pokaže nefunkcionirajućom tvorevinom, te da slabu i neodlučnu međunarodnu zajednicu suoči s krahom geopolitičke dosjetke koju je sama kreirala. Dodik, zapravo, Daytonski sporazum ne tretira kao podlogu za postupnu konstrukciju Bosne i Hercegovine, nego kao temelj za definitivno dugoročno dekonstruiranje države. Pritom pristaje da se Dayton može mijenjati samo u smislu odlaska visokog predstavnika i međunarodne zajednice." Dodajemo: i u smislu uspostave hrvatskog entiteta.
 
Vratimo se sad prvoj rečenici ovoga teksta. Ona kaže da se Dodiku svidjela nacionalistička uloga što ju je ozbiljnije počeo igrati prije koju godinu i ta rečenica podrazumijeva da njegova politička rola tokom većeg dijela devedesetih godina nije bila osobito bliska sadašnjoj mu poziciji: tih godina u njegovu političkom djelovanju nije bilo ni približno ovolike količine negiranja države Bosne i Hercegovine i nije bilo ovako snažnog negiranja bosanskih elemenata u vlastitom identitetu, te u identitetu Srba u BiH. "Zanimljiva je Dodikova politička historija", veli profesor Ćurak, "jer je on u toku rata pokazivao otvoreno i ozbiljno neslaganje s načinom realizacije srpskih nacionalnih interesa. No, politička prošlost irelevantna je za njegovo današnje ponašanje".
 
Vješti poduzetnik iz Laktaša na početku bosanskohercegovačkog višestranačja bio je pripadnik reformističke partije Ante Markovića. Nikad nije bio dijelom Karadžić-Mladićeve družine što je ubijala gradove i ljude po Bosni i Hercegovini, osnovao je opozicijsko Vijeće nezavisnih poslanika u Skupštini Republike Srpske, sredinom devedesetih potpisao je sporazum sa Sejfudinom Tokićem o suradnji bosanskih socijaldemokratskih stranaka, po potpisivanju Daytonskog sporazuma nastavio je biti najsnažniji Karadžićev opozicionar koji se zaklinjao u evropski put BiH, u ideale socijaldemokracije, u suradnju s Haškim sudom, u pogubnost nacionalizma...
 
Pritom, naravno, nije zanemarivao ni vlastite materijalne interese: njegove firme bavile su se trgovinom svega i svačega, a smatra se da je najveći novac zaradio na švercu cigareta. Otud mu i nadimak koji ga prati i danas – Mile Ronhill. Od 1996. naovamo Dodik je bio na čelu Saveza nezavisnih socijaldemokrata i, što je puno važnije, važio je za glavnog američkog miljenika u redovima bosanskih Srba.
 
Šakom i kapom
 

Taj status, do kojeg je došao rečenim oponiranjem Radovanu Karadžiću i njegovu SDS-u, 1998. godine okrunio je usponom na položaj predsjednika Vlade RS-a. Imenovala ga je tadašnja predsjednica srpskog entiteta Biljana Plavšić koja se i sama najednom bila prometnula u opoziciju Karadžiću i njegovu krilu stranke. Plavšićeva je, usto, tih godina počela njegovati i kooperativnost s međunarodnim faktorima s kojima je Dodik odavno plesao u istome kolu. Prva Vlada Milorada Dodika potrajala je do početka 2001., a te nepune tri godine ostale su u dobrom sjećanju stanovnicima Srpske: potekla je rijeka inozemnih donacija, Dodik je obilazio gradove i sela od Banje Luke do Trebinja, dijelio je šakom i kapom, jačao je svoju partiju i vlastiti kult, te se pokušavao baviti oporavkom privrede.
 
Mnoge familije prvi su se put nakon 1992. pošteno najele, ali ni Dodik nije ostao kratkih rukava. Debljali su se njegovi bankovni računi i gomilali stambeni kvadrati od Laktaša do beogradskog Dedinja. "Mile je krao, ali je i nama dao", često će se čuti po Republici Srpskoj.
 
Posjedovanje moći, Dodika je i u tom premijerskom mandatu bilo gurnulo u zagrljaj nacionalizmu. Povratak protjeranih Bošnjaka i Hrvata tekao je sporo ili nikako, nije bilo čišćenja policije i drugih entitetskih tijela od ljudi koji su sudjelovali u najtežim ratnim zločinima i nije bilo osobite suradnje s Haškim sudom. Sve se svodilo na povremene izjave da su Karadžić i Mladić kukavice koje svojim skrivanjem zagorčavaju život srpskome narodu. Dodik je istovremeno htio biti ekonomski preporoditelj i veći Srbin od svih političara što su izišli ispod Karadžićeva šinjela.
 
Može biti da je i to, uz stalna koalicijska preslagivanja unutar srpskih partija, doprinijelo njegovu ponovnom preseljenju u opoziciju, gdje će provesti narednih pet ljeta, do veljače 2006. godine. Unatoč (neuspješnim i više obrednim) istragama koje su ga sumnjičile za umiješanost u kriminalne poslove, opet je bio žestok opozicionar i opet se međunarodnoj zajednici ispostavljao najmanje lošim političkim rješenjem u Republici Srpskoj. Predsjednik Srpske Dragan Čavić dao mu je mandat za sastav Vlade šest-sedam mjeseci prije izbora 2006. i Dodik je, na prvi pogled mimo logike, prihvatio ponudu: kažemo na prvi pogled, jer kad se samo malo mućne glavom, postaje jasno da ovaj pragmatični politički primitivac, s bistrinom seoskog gazde koji zna "napraviti pare", ni minute nije htio otezati sa stavljanjem šape na financijske i privatizacijske tokove u Republici Srpskoj.
 
Vatrena retorika
 
I odmah se – još snažnije nego kad je prvi put dobio vladarsku moć – odao vatrenoj retorici u kojoj se našlo mjesta i za minoriziranje srebreničkog masakra, i za omalovažavanje države Bosne i Hercegovine, i za poistovjećivanje Sarajeva s Teheranom, i za bahato vrijeđanje stranih političara, i za uzdizanje u nebesa nedodirljivog statusa Republike Srpske, statusa koji, uostalom, nitko relevantan generalno i ne dovodi u pitanje... Na krilima te retorike glatko je trijumfirao na izborima u rujnu 2006., ali tada se nije dogodilo ono što se očekivalo u međunarodnim krugovima i među dijelom bosanskohercegovačkih analitičara: Dodik nije povukao kočnicu, nego ga je ponijela pjesma, pa je jednakim žarom nastavio inzistirati na praktičnoj državnosti Republike Srpske i počeo javno nuditi oklade da za desetak godina Bosna i Hercegovina, za razliku od Srpske, neće postojati.
 
U pauzama sklapanja unosnih poslova i prostačkog bahaćenja prema svima koji bi mu stali na put, uključujući i košarkaške suce, postao je i neformalni glasnogovornik tajnih želja bosanskohercegovačkih Hrvata. Njegov zagovor trećeg, hrvatskog, entiteta u BiH donio mu je i titulu osobe godine u izboru bosanskohercegovačkog izdanja zagrebačkog Večernjeg lista.
 

"Dodik je krenuo kao socijaldemokrat, potom se neko vrijeme klackao između socijaldemokracije i nacionalsocijalizma, a sad je ušao u fazu nacionaliziranja socijaldemokratske ideje, što je, naravno, vrlo opasan posao", kaže Nerzuk Ćurak i dodaje da u Dodikovu nacionalističkom uspjehu, kojemu se ne vidi kraja, uvelike participira i politika nacionalnih stranaka Bošnjaka i Srba. Ugo Vlaisavljević, profesor na sarajevskom Filozofskom fakultetu, specifičnost bosanske političke scene pronalazi upravo u pozicioniranju socijaldemokracije u etnonacionalističko političko polje. Kao što Dodikovi socijaldemokrati imaju tvrdi srpski predznak, tako – po Vlaisavljeviću – SDP u Federaciji BiH ima sve jasniju bošnjačku nacionalnu profilaciju.
 
"Poslije rata, međunarodna zajednica bila se posvetila civiliziranju nacionalnih partija što je dovelo do razmahivanja lijevih stranaka koje bez balasta prošlosti ulaze na područje uske etničke politike i pritom se ponašaju kao slonovi u staklarskoj radnji. U Dodikovu slučaju, zapaljiva tekućina upravo je to što on ne dolazi iz nacionalističkog stranačkog spektra", kaže za Feral profesor Vlaisavljević.
 
Po njegovu mišljenju, građanska opcija čim namiriše blizinu nacionalne države sve ostalo podređuje realizaciji države kao svog osnovnog političkog razloga, pa je takav izbor prioriteta dovodi na etnonacionalističke pozicije: ako se država ikad realizira – a teško je vjerovati da se takvo što može dogoditi – Dodik se onda komotno može vratiti socijaldemokraciji. "Dodik sad sluša naloge svjetine, to jest građanstva koje je postalo raspomamljeno i koje teži isključivo uskim etničkim interesima."
 
Pitanje je, dakle, služi li se Milorad Dodik – trenutačno najmoćniji čovjek u Bosni i Hercegovini – nacionalizmom u pragmatične svrhe učvršćivanja svoje vlasti i daljnjeg širenja (poslovnog) utjecaja ili je, pak, u jednom trenutku stvarno povjerovao u važnost svoje historijske uloge u obrani srpskih nacionalnih interesa na Balkanu, uključujući tu i goruće pitanje Kosova.
 
Golema ulaganja
 
Može se raditi i o jednom i o drugom, ili o mješavini ovih poriva, no ono što je opipljivo kaže ovako: Telekom Srpske prodan je srbijanskom Telekomu za 646 milijuna eura, u Rafineriju nafte Bosanski Brod ulazi ruski kapital, a investicija je teška 930 milijuna eura, ambiciozno se planira izgradnja autocesta, dogovaraju se golema strana ulaganja u energetski sistem, podižu se Vladine carske palače koje grade premijerovi jarani...
 
Milorad Dodik sve ovo ima pod svojom neposrednom kontrolom. On je jedini gazda, on izravno odlučuje o privatizacijama, kupcima, investicijama... Nešto kao "socijaldemokratski" zagrebački gradonačelnik Milan Bandić. S njime se može dogovoriti svatko tko ima dovoljnu količinu novaca i čiji se mentalni sklop poklapa s mentalnim ustrojstvom pronicljivog i surovog polit-biznismena iz Laktaša: u tome je tajna neosporno veće privredne živosti u Republici Srpskoj, nego u bošnjačko-hrvatskoj Federaciji.
 
Zato Dodiku treba ovako zacementirana Republika Srpska, odnosno ne treba mu Bosna i Hercegovina čija bi javna poduzeća funkcionirala na razini centralne države i kontrolirala glavne resurse na čitavom teritoriju, čija bi tijela vodila sve privatizacijske procese i čija bi jedinstvena policija možda slušala i nekog drugog osim gazdu Milu. On će i dalje povremeno izlaziti s radikalnim izjavama, bavit će se dodatnom dekonstrukcijom Bosne, prijetit će povlačenjem kardinalnih poteza, zatezat će i popuštati, a sve stoga da bi stvari ostale onakve kakve su sad, to jest da bi se u njegovu privatnom entitetu mogao razvijati biznis bez državnoga upliva.
 
Igrom slučaja i aktualnih političkih okolnosti, nastojanje Milorada Dodika da sačuva moć koju ima podudarilo se s borbom za spas srpskih interesa na Balkanu: tako je seoski trgovac, kojeg je oduvijek zanimao samo privatni šićar, dospio u kožu obožavanog narodnog vođe. No, on može igrati ulogu koja je veća od njega zato što zna da međunarodna zajednica među Srbima u Bosni nema boljeg i zato što osjeća da će taj isti svijet u suočenju sa strahom od zaoštravanja pristati da BiH i dalje bude nefunkcionirajući eksperiment s vegetirajućim središnjim institucijama. Ili se Dodik ovoga puta malo prevario?

ŽIVJETI NA KOLJENIMA

   (Autor: Fatmir Alispahic, Walter, Dnevnik revolucije, 1. II 2005. ) 

Kad se ukinemo mi koji mislimo, na red će doći oni što šute, čija je krivnja što uopšte postoje.

Cocoshiyi carnewall

Kada sam 1997. objavio knjigu o tuzlanskim šehidima i poginulim borcima, a 1998. o gradačačkim, gdje sam se susreo sa bezmalo 1.500 životnih priča, fotografija, i ko zna koliko hiljada ljudskih sudbina zapečaćenih gubitkom roditelja, sina, brata... – osjetio sam samo djelić te nesagledive dimenzije bola, koji stanuje tu pored nas, a sve dalje od doma, a sve bliže prognaništvu. Moje knjige o šehidima bile su prve u BiH. Namjera mi je bila da kroz nekrološki zapis ostvarim intimizaciju društva sa suštinom gubitka, i da tako nadiđem sterilnu statistiku koja kao broj ne može nikoga dotaknuti. Družeći se tako dvije godine sa životima tuzlanskih i gradačačkih šehida, ostao sam trajno oplemenjen spoznajom da moj život, a nadam se i životi onih koji cijene moje skromno mišljenje, moraju biti obilježeni voljom da za bosansku stvarnost odgovaramo ljudima koji su svoje živote dali za Bosnu i Hercegovinu.

Naši su se političari zabavili limuzinama, ljubavnicama, krkanjima i oni nemaju potrebu da pred sobom zamisle hiljade i hiljade očiju koje ih gledaju i obavezuju. Oni nemaju suptilnost da se umaštaju u živote djece čiji su očevi umrli za nas. Naši su političari, poput zadriglih vlasnika javnih kuća, zabavljeni uživanjem u iluziji svog značaja.

Od takvih tuta-bugarina isijava ova moralna pometnja, u kojoj se više niko ne sjeća otkud mi ovdje  - živi. Nalikujemo na kokoš očaparene glave, koja tarlaha tamte-vamte, sva sretna, a pojma nema, jer nema glave, da će se za koji čas srušiti nepopravljivo mrtva. Dok traje taj kokošiji karneval, hiljade i hiljade djece sanjaju oca, koji im se vratio, a nikad se vratiti neće, jer je otišao da bismo se mi mogli po Njegovom djelu valjati k'o krmad, ovakvi jadni i opaučeni u mozak. A s kojim pravom?! PA nije ovo ovdje naše, ovo ovdje je Njihovo, mi smo tu tek podstanari, nasljednici, poput djece koja žive u oca i matere, jer su nam i otac i mati oni što im smrt živi u našim životima.

Crettenism and renessanssa

Otkud ova priča? Gledam ovih dana u kakav se kafez svela naša duhovna sloboda. Ta autocenzura koja je okupirala pamet naših intelektualaca najbolje kazuje o ambijentu straha, kakav je ovim prostorima vladao u karavaktu udbaškog kretenizma i renesanse. Ne znam ima li i pet naših intelektualaca koji dižu svoj glas protiv restauracije policijske države, u kojoj čitav jedan narod živi pod optužnicom. Nije istina da naši intelektualci ne znaju šta se događa, istina je da su se utrtali za svoje stražnjice, pa naivno misle da se njihova avlija ne brani u mojoj avliji, da je šutnja rentabilna, a ne znaju da su poslije mene oni na redu, makar šutali k'o guske u magli.

Kad se ukinemo mi koji mislimo, na red će doći oni što šute, i čija je krivnja što uopće postoje, jer je intencija dejtonskog fašizma da ovdje ne ostane ni kusur od Bosne, već da se ovaj geografski pojam pretvori u velikosrpsku i velikohrvatsku provinciju.

Sjećam se kako su se po Tuzli ispijale kahve dok je u Kalesiji gruhalo. Sjedilo se i u Zvorniku dok se u Bijeljini klalo. Sami smo sebi govorili kako je to zla kob susjednih općina, koje su bezbeli čačkale mečku pa fasovale... Sve dok mečka nije zaigrala s nožem ispod našeg vrata.

E, sad smo ga na istom...Ali gorem, jer je hapšenje duhovne slobode grdnije od fizičke smrti. U duhovnom zatočeništvu se živi smrt, pričaš a ne govoriš, gledaš a ne vidiš, hodaš a stojiš, pa ti ga život dođe gori od rahatluka smrti. E, zato bih ja danas prije umro, nego ušut'o!

Cucawicluk & sramotha

Kakva je razlika između mogućnosti da smo posve istrebljeni, pobijeni i raseljeni, i ove stvarnosti u kojoj živimo kao duhovni mrtvaci, neslobodni i ušutkani ljudi? Kad se tome doda ekonomska potlačenost, segregacija u svekolikim institucijama, onda uistinu ispada da ne postojimo. Šta onda svjedočimo pred svojim duhovnim roditeljima, koji su, kao što rekoh, svoje živote dali nama, koji smo bili osuđeni na smrt? Svjedočimo sramotu.

Nismo ostavljeni u životu da bismo hodali na koljenima.

Walter, Dnevnik revolucije, 1. II 2005. 

KOMENTAR

U avgustu 2000 godine Fatmir Alispahić je u intervju DANI-ma teško optužio izdjničku politiku Alije Izetbegovića izjavljujući sljedeće:

DANI: Kako, na kraju, uspjeti sacuvati sjecanje na genocid i ostvariti drzavne i politicke interese, a izbjeci mogucnost da se uspomene pretvore u ideologiju?

ALISPAHIC: Za Bosnjake je od krucijalne bitnosti da depolitiziraju i institucionaliziraju sjecanje na genocid. Takvu mogucnost Bosnjaci danas nemaju. Prvo, jer SDA zrtve genocida smatra za svoj politicki kapital. Ko biva, genocida ce biti jos ako Bosnjake ne bude vodila SDA, sto je zamjena teza, jer da su kocijasi vodili Bosnjake, genocid bi bio manji a odbrana uspjesnija. Genocid nad Bosnjacima je bio potreban izetbegovicevcima kako bi Bosnjake ubijedili da je izlaz u samoizolaciji i u panislamizmu. Izetbegoviceva nagrada za unapredenje islama je kupljena bosnjackim glavama! Drugo, ta tzv. demokratska alternativa pominjanje genocida nad Bosnjacima smatra opasnoscu za reintegraciju bh. drustva. Mogli bi se Srbi naljutiti ako pomenemo Srebrenicu, Ferhadiju, Focu, a ako se naljute, propade nam multikultura. Ja sam dosad objavio tri monografije o zrtvama rata, koje imaju ukupno blizu 2000 stranica, cime sam od kolektivnog zaborava otrgnuo zivote tuzlanskih i gradacackih zrtava rata.

Pet godina poslije (2005.), u svom članku "Živjeti na koljenima" on praktično optužuje mentalitet koji je doveo Izetbegoviće na vlast i koji održava istu izdajničku vlast na vlasti. Nažalost  danas Fatmir, htjeo to priznati ili ne postaje dio tog istog mentaliteta. Pitamo se hoće li i on završiti kao i  "akademik" Muhamed Filipović - u nužniku Dodikovih "Nezavisnih novina". To nas ne bi puno ni začudilo jer dok je pisao ono što je sam mislio bio je uvažavan i čak proglašen novinarom godine. Sada, kada piše manje više kako SDA misli put ka Dodikovom nužniku mu je skoro trasiran.

SIJELO U SEATTLE-u

(London, 10. juni, 2007)

Poziv  za sijelo uputio je džemat Islamske Zajednice u Seattle-u. Poziv je bio sročen veoma profesionalno tako da su zvanice znale progrom u detalje. Radi ilustracije, ovdje je citiran samo mali uvod programa: 

ISLAMIC COMMUNITY OF BOSNIAKS IN WASHINGTON

ISLAMSKA ZAJEDNICA BOŠNJAKA U WASHINGTONU – SEATTLE

“BOŠNJACI U DIJASPORI BEZ ČLANSTVA U DŽEMATU SU BEZ OPREDJELJENJA, A NEOPREDJELJENJE JE

 STANJE BESKONAČNE OPASNOSTI”

“Ako hočeš da jesi to što nisi, a da nisi to što jesi, onda ništa nisi.”

SATNICA PROGRAMA 12. TRADICIONALNIH SUSRETA BOŠNJAKA SJEVERNE AMERIKE- SEATTLE OD 25. DO 28. MAJA

2007. GODINE

PETAK, 25. MAJ 2007. GODINE

8:00 AM – 1:00 PM: Doček gostiju

1:30 PM: Džuma-Namaz

2:15 PM: Ručak

4:00 PM: Sastanak Upravnog odbora i Savjeta Imama IABNA-e

6:30 PM: Ikindija-Namaz

7:00 PM: Tradicionalni Mevludski program

9:15 PM: Aksam-Namaz

9:30 PM: Večera

10:32 PM: Jacija-Namaz

SUBOTA, 26. MAJ 2007. GODINE

8:00 AM: Svečano otvaranje 12. Susreta Bošnjaka SA

9:30 AM : Okrugli sto KBSA “Nacionalni program Bošnjaka-Realnost ili Utopija”

12:30 PM: Ručak

1:30 PM: Podne-Namaz

......

KOMENTAR: Upada u oči samo zaglavlje poziva u kome stoji da smo u beskonačnoj (¥) opasnosti ako se ne učlanimo u džemat. Namah iza toga je mudrolija: “Ako hoćeš da jesi to što nisi, a da nisi to što jesi, onda ništa nisi.”, koju sam pokušavao nekoliko puta razjasniti, ali bez uspjeha. Na primjer – ako hoću da jesam recimo bogat, što nisam, a da nisam kokuz to što jesam, onda (opet ispada) da ništa nisam??? Kako god okreneš ispada da si niko i ništa. Tito dragi...!

Dalje, prema programu ispada da će prvi dan biti potrošen na zagrijavanje, gimnastiku, molitvu  i trpezu, a tek drugog dana bit će na redu tema: «Nacionalni program Bošnjaka-Realnost ili Utopija». Ko' biva more bit bidne realnost a more bit bidne utopija, pogotovu ako ga budu pravili svi oni koji nisu niko i ništa i još k'tome nisu u beskonačnoj (¥) opasnosti. A nešto razmišljam kako će ga napraviti, sve i da hoće. Gledajući kako je program sastavljen, samo što sjednu za sto odmah je džuma-namaz, pa tek što se podignu je ručak, pa opet ikindija-namaz, pa samo što opet sjednu je večera, pa opet jacija-namaz. Ma nema, ono što oni naprave u pauzama mora bit utopija garant, tu nema šta puno da se mudruje. Blago nama, ako ga i uspiju i napraviti, kako li će ga tek provesti? - Sa serđade na trpezu, pa sa trpeze na serđadu. Helem neise, hajde da vidimo šta su to oni kao biva osmislili, kao Bošnjački nacionalni program, blago nama..!!

Izvod iz bazičnog predteksta dr. Muhameda Saračevića

INICIJATIVA: Nacionalni program Bošnjaka

Jeste potreban i podrazumjeva obavezujuće smjernice, odluke, akcije a shodno tome odgovarajuću podršku i sankcije.

KOMENTAR: U doba najžešćeg bjesnila srbijanskog nacističkog programa Slobodana Miloševića i kolaboracije Tuđmanovog režima sa Miloševićevim četnicima, nacionalni program patriota Republike Bosne i Hercegovine je trebao biti odbrana Republike, odbrana teritorija, sprečavanje agresije i genocida. Umjesto toga većina ovih, koji sada bajagi prave nacionalni program su slijedili vođu koji je mudrovao sa serđade: «mirno spavajte, rata neće biti», «za rat je potrebno dvoje», te potpisivao na desetine ugovora o podjeli Republike BiH i ukidanju ustavno-pravnog uređenja Republike BiH. 

U uslovima Balkana još uvijek konspirativan materijal, na zapadu davno završen. Počeo u srednjem vijeku sa formiranjem država u Evropi i završen krajem drugog svjetskog rata. Još uvijek otvoreno pitanje na Balkanu.

U zemljama koje djeluju u uslovno rečeno normalnim uslovima izuzev Nacionalne sigurnosti (vojne, obavještajne, sigurnosne) to su ekonomski, jezični, kulturni, društveni, itd. programi.

Na Balkanu je još uvijek pitanje kako se oduprijeti dominaciji druga dva, ili više naroda i sačuvati teritorijalnu, kulturološku, vjersku, jezičnu individualnost, odnosno opstati. U tom kontekstu čak i čisti ekonomski programi podrazumijevaju ne samo projekt i novac za njegovo ostvarenje nego i da budu dio nacionalnog programa kao “oružje” opstanka.

Slijedstveno tome važna komponenta (fundamentalna) su oružane snage, tajna služba i mjere zaštite.

Govoreći o Bosni treba je gledati kao cjelinu u priznatim granicama, sastavljenu od Bosanaca-Bošnjaka, Bosanaca - pravoslavne provinijencije i Bosanaca - katoličke provinijencije.

Bošnjaci-Bosanci kao najbrojniji narod a ujedno kao oni koji su odbranili Bosnu i najveće žrtve rata moraju prihvatiti historijsku obavezu da je odbrana Bosne njihov prevashodan zadatak i obaveza. Nadati se da će i među dva druga bosanska vjerska subjektiviteta kao i među ostalima postojati kritična masa koja će braniti ideju Bosne, kao nedjeljive, ekonomski-regionalno izdjeljene cjeline sa pravom građanina kao nosioca suvereniteta i sa zaštitom prava pojedinca i kolektiva kako je definisano u savremenim ustavima (Američkom ustavu).

Iz tog razloga prihvatajući činjenicu da smo sa zadnjim ratom postali državotvorni narod na nivou sveukupne državno-nacionalne svijesti (to smo već davno historijski postigli na nivou pravno objektivnih činjenica), u prilici smo da završimo taj proces.

KOMENTAR: Ovdje autori inicijative podmeću kukavičje jaje, psihološku zamku auditoriju kome se obraćaju, svjesno računajući na njegovu naivnost. Bošnjaci, poslije zločina i genocida, ne smiju nasjesti na podvalu da brane IDEJU Bosne (kao nešto što nikada nije postojalo), već moraju ustrajati u odbrani REPUBLIKE Bosne i Hercegovine, države koju smo imali, a koju su veleizdajnici suspendovali u Dejtonu, mimo mandata i mimo demokratski izražene volje 64% građana Republike BiH.

Poslije više vjekova ropstva, pod okupacijom razno-raznih okupatora, između ostalih i Mehmeda Fatiha u koga se inicijatori ovog programa kunu, državnost Republike BiH je obnovljena odlukama

ZAVNOBIH-a a ne veleizdajom u Dejtonu 1995. godine. Veleizdajom u Dejtonu, Republika BiH je dovedena na rub uništenja, a vlast okupirane dejtonske BiH provodi genocid drugim sredstvima, istjerujući prognane Bošnjake iz državljanstva Republike BiH te kolaborarirajući sa sljedbenicima zločinca Radovana Karadžića na legalizaciji genocidne tvorevine u Parlamentu dejtonske BiH, što su jasno pokazali u aprilu 2006 godine.

1. Istrajati na novom Ustavnom rješenju Države;

KOMENTAR: Ovo je još jedna podvala preživjelim Bošnjacima, kao i svim ostalim patriotima Republike BiH. Nama ne trebaju jalove akcije na bajagi istrajavnju na «novom» ustavu BiH, na koji će (sada legalizovani) četnici Radovana Karadžića uvijek stavljati veto. Nama treba istrajavanje na unutrašnjem i internacionalnom pravu prema kojem naš jedini legalni i legitimni ustav je ustav Republike BiH. To je isti onaj ustav koga su veleizdajnici nezakonito suspendovali u Dejtonu 1995. godine i jedini ustav koga po unutrašnjem i internacionalnom pravu imamo pravo tražiti nazad.

2. Teritorijalnoj podjeli zemlje na osnovu regionalno-ekonomsko-geografskih cjelina;

KOMENTAR: To smo već imali prema ustavu Republike BiH.

3. Insistiranju na novoj jezičnoj odrednici nosioca državnosti kao Bosanaca Bošnjaka, Pravoslavaca i Katolika;

KOMENTAR:  Slična odrednica održala se sve do 19 vijeka, kada su u Bosni živjeli Bošnjaci muslimani, pravoslavni i katolici. Djelovanjem državnih agenata Srbije i Hrvatske te SPC i Katoličke crkve pravoslavno i katoličko stanovništvo Bosne je konvertiralo u Srbe i Hrvate i taj proces je završen. Oni su bili prvi koji su izdali vlastitu domovinu i vlastiti narod. Djelovanjem islamskog klera organizovanog na razne načine, Bošnjacima muslimanima je izbijena iz glave bilo kakva narodna ili nacionalna svijest, a pogotovu svijest da su jednom imali kraljevinu, jaku državu, jedno vrijeme najjaču na Balkanu. Takvo «pranje mozga» Bošnjacima, Cerićevi UDBA-ši pokušavaju odraditi i ovih dana u SEATTLE-u. Zato se i pozivaju na turskog okupatora Mehmeda Fatiha. Dakle, istina je da je buđenje nacionalne svijesti kod Bošnjaka gušila i guši cijelo vrijeme Islamska zajednica, koja je bila i ostala vjerna svakom okupatoru, uključujući i današnju multi-četničku vlast u dejtonskoj BiH. Za razliku od Albanaca kod kojih je albanstvo najvažnija religija Albanaca, zbog naivnosti samih Bošnjaka, ali i djelovanja i raznih agenata tuđih interesa, u Bosni nikada neće zaživjeti ideja da je bošnjaštvo najvažnija religija Bošnjaka. Tako, stvarno imamo situaciju da niko ne želi biti ono što stvarno jeste i svi žele da budu ono što stvarno nisu, pa su stoga  svi zaprave u beskonačnoj opasnosti.

4. Ekonomskim projektima koji će Bošnjacima dirigovanom ekonomijom omogućiti povratak i prosperitet u prostorima Bosne sa kojih su protjerani ili napustili;

KOMENTAR: Ovdje bi autori inicijative htjeli da odrade onu poznatu misao Vuka Draškovića, koja glasi: «moći čete se moliti Bogu do mile volje, ali država (velika Srbija) e to je nešto drugo...». Dakle «pastva» se upućuje na šaltere (legalizovane) genocidne tvorevine da  irgeti i puni kasu sljedbenicima monstruma sa kamom. Bošnjacima ne treba (bilo kakav) mir, prognanim Bošnjacima treba pravda, demokratija i sloboda.

5. Ultimativno-dirigovani povratak inteligencije, nosioca svih društvenih, sigurnosnih. zdravstvenih, vjerskih i drugih funkcija koji će biti primjer i podstrek narodu da se vrati ili da oni koji u potrazi za novim životom i mogućnostima nasele dijelove Bosne iz kojih su Bošnjaci etnički očišćeni;

KOMENTAR: Ovaj komentator je u aprilu '92 došao u prostorije opštine, koju je držao SDA kadar, tražeći oružje da brani domovinu. Svoj, kakav takav intelektualni kapacitet sam bio spreman zamjeniti za praktičnu borbu prsa u prsa. Odgovor je bio: «idi kući nema dovoljno oružja». Nikada ga nije ni bilo niti je SDA ikada i namjeravala da ga nabavi. Sva odbrana je bila  manje više u privatnom aranžmanu, a i to je bilo sabotirano na sve moguće načine atentatima i ubistvima naših najboljih sinova. Znajući sve to, teško da će se Bošnjačka inteligencija odazvati na poziv političke oligarhije ogrezle u veleizdaji nad vlastitim narodom. I  danas ova oligarhija hapsi najbolje sinove Armije BiH, a borce navode na samobustvo razno-raznim ponižavanjima i maltretiranjima. Sa druge strane oni ne samo da ne hapse najokrjelije četničke zločince već čak i one koje im Haag proslijedi puštaju iz zatvora.

6. Političkoj koncentraciji na manji broj jakih političkih ideja. Konsenzusu na svim bitnim pitanjima;

KOMENTAR:  Blago nama od ideja koje dođu od Cerića, Silajdžića, Izetbegovića i ostalih Dodikovih i Karadžičevih koalicionih partnera.

7. Mjerama materijalne i sve druge podrške onima koji stoje iza konsenzusom određenih ideja i sankcijom onih koji odstupaju od proklamovanog strateškog programa.

UKRADENI PRAVNI LIJEK 

21. april, 2007.

SCENARIO VELEIZDAJE - SABOTERIMA TUŽBE PRISTIŽU RAČUNI

A što se tiče galame oko Carle del Ponte i Geoffrey Nice-a, ona je nastala u Zagrebu radi interesa Republike Hrvatske, dok je u Sarajevu dočekana tek kao nepoželjno djelomično eksponiranje veleizdaje koju su činile Srbalije po pitanju Tužbe RBiH protiv SRJ za genocid.

Silajdžić za pokrivanje frke i kupovanje vremena četnicima

Vjerojatno ste primijetili kako je Haris Silajdžić rekao da se, u svjetlu sada javno eksponiranih činjenica, proces pred Svjetskim sudom ¨može obnoviti u narednih 10 godina¨!  Dakle, on ne želi kazati da se to može pokrenuti odmah, nego daje četnicima 10 godina, samo zato da sada utiša galamu i četnicima kupi vremena dok se prašina oko prikrivanja dokaza o napadu Srbije i Crne Gore na Republiku BiH – slegne! 

Na to mu je odgovorila pametna i efektna žena u tzv. nevladinim organizacijama, "Udruženje za ugrožene narode" pod vodstvom Tilmana Zulcha, gospođa profesorica Fadila Memišević, koja je nedavno imala duel sa Sakibom Softićem na TVBiH 1, kada je rekla ¨zašto čekati do 10 godina, kada se obnovljeni proces kojega sada zatražimo može dogoditi u roku od godinu dana?¨.  Ona je Softiću takve stvari elegantno i kulturno sasula u lice tada, da je Softić pobjegao i sakrio se izjavom da on više ne želi voditi taj pravni slučaj, te svoj položaj u pravnom timu daje na raspolaganje ko ga god želi popuniti. 

Mi moramo tražiti da se angažira Prof. Francis Boyle, sada, jer je pritisak koji će time biti stvoren doista efektan.  Usput budi rečeno, ono što je New York Times morao napisati, je ustvari ¨damage control operation¨, u kojemu se pokušava oprati Svjetski sud i Tribunal, zajedno, te se sve svaliti na Carlu del Ponte, kao tobože u pitanju je ¨korumpiranost jedne osobe¨ -- tj. kao da Sudija Geoffrey Nice (koji je za svoju kolaboraciju u ovom zločinu protiv pravde i Svjetskog suda dobio niti manje niti više nego titulu aristokrate, "Sir", kao nagradu od anglocionističke oligarhije) nije mogao obavijestiti svjetsku javnost i prekinuti ovu zloupotrebu Svjetskog suda i Tribunala.  A zašto Sakib Softić nije obavijestio BiH javnost, te onog klijenta kojega je trebao braniti, a to je država BiH i njeni građani pogođeni genocidom, o tome šta se događa, tako da se preduzmu mjere prije nego što je kasno?!  Sada Softić (odn. Bakir Izetbegović, Sulejman Tihić, Haris Silajdžić ...) govore o tome zato jer je to napisao New York Times, a ne oni - koji su to trebali i kazati i napisati i po tome dejstvovati prije nekoliko godina.  Dakle, njihovu reakciju je iznudio New York Times, zato što mi aktivisti, branitelji Tužbe u javnosti, neprekidno eksponirali scenarij veleizdaje, zato što smo razglašavali to da je Svjetski sud korumpirao svoju temeljnu dužnost (ruku na srce, tome pridodaju SVE bh. pa i bošnjačke organizacije u svijetu koje neprekidno već par mjeseci pišu o nepravdi na Svjetskom sudu ... što mora u krajnjem slučaju ponukati reakciju i novinara u New York Times-u, jer je to nezaobilazno ako želi NYT zadržati kakav-takav kredibilitet po pitanju genocida, svjetskog pravnog sistema, itd.).
 

Republika Hrvatska je također tužila SR Jugoslaviju za agresiju i ratne zločine

Republika Hrvatska je sada pod velikim pritiskom Tribunala tako da su generali HV tamo optuženi, a spominje se protiv njih da su bili 1995. godine u operaciji ¨Oluja¨, dio ¨zločinačkog poduhvata¨.  A, kao što znate, zločinačke poduhvate čine – organizacije - u ovom slučaju država, tj. RH.  Dakle, Hrvatska je napadnuta.

Nakon Presude Svjetskog suda u našem sporu, najveći protesti protiv ove nepravedne presude kojom je Srbija oslobođena od dvije glavne optužbe, nije se dogodila u zvaničnom Sarajevu - nego u zvaničnom, a i nezvaničnom Zagrebu!  Naime, Zagreb je taj koji zna da je oslobođena Srbija time dobila još veću šansu da niti Hrvatska neće pobijediti u svojoj tužbi, čime se odvija čitav niz lančanih reakcija, a jedna od tih je da je pritisak Tribunala na Hrvatsku time još veći!  Dakle, Hrvatska zna da bi osuđena Srbija bila slabija i sveukupno a i na Tribunalu konkretno.
 
Neki faktori u Hrvatskoj su pod depresijom javnosti Hrvatske nakon ove presude po pitanju RBiH, dobili zalet da pokušaju uništiti tužbu Hrvatske protiv Srbije u nekom vansudskom kompromisu, dogovoru i slično.  Međutim, Hrvatskoj to nije u interesu - Hrvatskoj je u interesu da i dalje vrši pritisak na Srbiju na Svjetskom sudu, da bi za uzvrat smanjila sebi pritisak na sebe na Tribunalu. 

Vatikan i pametni ljudi u Hrvatskoj znaju da moraju napadati Srbiju i dalje, pa i preko napadanja po pitanju nepravedne presude u slučaju RBiH protiv SRJ.  Drugim riječima, više se Hrvatska brine da na internacionalnom nivou omalovaži, kritizira, napadne ... nepravednost Svjetskog suda po pitanju RBiH, nego što to rade u Sarajevu.  Naprotiv, u Sarajevu čine sasvim suprotno!
 
Stoga smatramo da je iz globalnih katoličkih organizama krenuo atak na nepravdu Svjetskog suda prema RBiH odn. prema žrtvama genocida u RBiH ... a ne iz ovih sarajevskih, koji bi najradije voljeli da se članak u New York Timesu i reakcija sudije Geoffrey Nice-a nikada nije niti dogodila.  Naime, Sarajevo je preko New York Timesa doživilo to da sada bošnjačka javnost SAZNA da su Softić, Tihić i ostali u toj bulumenti, ustvari već dvije godine znali da je Srbija sakrila dogovorno sa Tribunalom glavne dokaze - pa su sada u defanzivi pred razjarenom bošnjačkom javnošću.  Bez obzira šta je bilo (a niti sudiji Nice-u sa Tribunala nije ¨maslo za Ramazana¨ kad se poredi sa Carlom del Ponte, jer je i on mogao nešto učiniti - a sada se ustvari obavlja obračun između del Ponte i Nice-a, jer svako sa sebe skida krivicu) na Tribunalu po pitanju skrivanih dokumenata - niti Tihić, niti Softić, niti ostali u toj bulumenti nisu alarmirali javnost i podnijeli račun da na suđenje idu sa okilavljenim, osakaćenim pravnim slučajem, i to tako osakaćenim da je time naglo opala šansa za povoljnu presudu!  Dakle, Softić je DOPUSTIO da se proces tako sabotira, tako osakati -- i samim time je Beogradu dao šansu koju je Beograd samo sanjati i poželjeti mogao. 
 
Vidimo da i sada traje glavna prepiska i argumentacija na medijima iz Hrvatske, te se sudija Geoffrey Nice ustvari javlja zagrebačkom ¨Jutarnjem listu¨ (!), a ne nekome u Sarajevu.  Nice zna ¨sa koje strane vjetar puše¨ i gdje se treba pravdati - čime još jednom dokazuje da su mu bošnjački tzv. lideri nevažni, da su oni ¨lagana roba¨.  Sir Nice ustvari niti ne uvažava Bosnu i Bošnjake, žrtve, nego se ustvari pravda – Hrvatskoj!
 
Sve je ovo Tihiću, Silajdžiću, Lagumdžiji ustvari teško palo ... osjećaju se ogoljeni - jer je nešto što su oni skrivali godinama, ustvari objelodanila ona svjetska grupacija koja štiti interes katolika i Hrvata ... a ne bilo ko koji bi eventualno (koje li iluzije) štitio žrtvu, Bošnjake.

Eksponiranje činjenice - koja je bila iz sive sjene nama poznata - da je glavnina dokumenata koja optužuju Srbiju za agresiju i genocid u RBiH, tj. onih segmenata koji su najznačajniji i najteže optužuju (npr. postojanje ¨Odjela 30¨ u JNA koji je u Beogradu regulirao sav oficirski personal koji ratuje protiv RBiH pod imenom Vojske Republike srpske), bilo u interesu Hrvatske, koja je radi toga i napravila galamu oko nepravedne presude Svjetskog suda u procesu RBiH protiv SRJ. 

Albanski faktor  

Postoji još jedna komponenta koja nije tada opisana, a koja se također ne smije izgubiti iz vida.  Naime, Srbija je oslobođena optužbi za genocid jer su u tome kolaborirali bošnjački tzv. lideri, tj. GO SDA, Sakib Softić advokat, itd. itd., a zato da bi kao konzekvenca takvog oslobađanja, Srbija ujedno bila ¨omekšana¨ da Albancima preda Republiku Kosovo, već prema dogovoru kojega su Albanci imali sa Srbima od samog početka, tj. još od Titove smrti, kada je počeo ovaj proces kojega smo učesnici, kojega pratimo i u kojemu neki od nas preživljavaju ...

Sjetimo se da je Ibrahim Rugova, neosporni i nikada dotaknuti lider Albanaca Kosova - nikada dotaknuti od Albanaca, Srba i internacionalnih faktora - cijelo vrijeme agresije na RbiH, redovno održavao sastanke sa Slobodanom Miloševićem.  Glavni cilj Ibrahima Rugove, bio je prebacivanje rata nekoliko stotina kilometara dalje od Kosova, tj. pacifikacija Kosova koja je odgovarala i Miloševiću da bi sve vojne, policijske, financijske, diplomatske i sve ostale efektive prebacio na Hrvatsku i BiH - a što je savršeno odgovaralo i Albancima jer je uklanjalo rat od njih, spašavalo njihove živote, kupovalo im vremena da se velikosrpski projekt istroši na Hrvatskoj i pogotovo na BiH, tj. da Hrvati, a pogotovo i ciljano Bošnjaci i svi oni Bosanci i Hercegovci koji brane RBiH, ustvari plate cijenu u krvi, na osnovu koje će zatim Albanci već izmoren, istrošen, a diplomatski, pravno i propagandno internacionalno izblamiran projekt velike Srbije, mnogo lakše konfrontirati i na Kosovu i na internacionalnoj diplomatskoj i pravnoj sceni.  Naravno, ono što Albanci nisu predvidjeli, jeste da i nakon Hrvatske, i nakon BiH, ... velikosrpski inat i krvožednost ima i volje i snage da udari po Kosovu, kao što je učinio 1998. godine.
 
Dakle, objelodanjivanje činjenice da se proces na Svjetskom sudu MOŽE obnoviti - koje su učinili anglocionisti preko svoje kontrole nad dnevnim listom New York Times, na primjer – pakuje i prijetnju Srbiji, da ukoliko ne kooperira sa projektom odvajanja Kosova od Srbije, projektom Republike Kosovo, može doći čak i do obnavljanja procesa na Svjetskom sudu.  

Mi te podatke nikada ne bi smo dobili od dušobrižnika Tužbe

Ono što impresionira u javnoj zavadi Carle del Ponte i Geoffrey Nicea, jeste činjenica da mi te podatke nikada ne bi smo dobili od Sakiba Softića, Sulejmana Tihića, Zlatka Lagumdžije, Harisa Silajdžića, Smaila Čekiča i ostalih tzv. Lidera bošnjačkog naroda .... a ujedno manipulatora Tužbom RBiH protiv SRJ (Srbije i Crne Gore).  Mi te podatke dobivamo tek od strane New York Timesa, i to ko zna za koji i čiji račun – račun koji više služi i Prištini i Zagrebu da svoje odnose prema Beogradu javno zaoštravaju i koriste u svoje svrhe, dok Sarajevo gleda kako čim prije da cijelu stvar zataška, da sve gurne pod sećiju ...

Drugo što impresionira jeste to da za sve ove godine, nikada Sakib Softić, Sulejman Tihić, Smail Čekić i slični ... nisu javno problematizirali ovo skandalozno skrivanje podataka, odnosno što o toj podvali nisu blagovremeno podnijeli račun onima koje tobože zastupaju.  Svašta su oni skrivali tobože ¨u interesu kvaliteta sudskog procesa, u interesu žrtava¨.  I dok je ta tajnovitost ustvari najviše osakatila NAŠ interes, oni su se ponašali tajnovito tobože u našu korist - i tako sami od sebe postajući i djelujući kao naši najveći neprijatelji.
 

Prof. Boyle je dosta toga ¨naslutio¨

Naravno, Prof. Boyle je dosta toga "naslutio", pa i doznao.  Neke stvari su bile indikativne automatikom pravne logike, čak i bez konkretnih podataka o konkretnim dokumentima.  Ovo je Prof. Boyle uz pomoć Bosanskog kongresa čak želio i preduhitriti, konkretno početkom ljeta 2005. godine, kada je posjetio Sarajevo, te ponudio da se vrati u tim naših pravnika, a ujedno zatražio da sudski proces traje mnogo, mnogo duže neko saboterskih nekoliko tjedana - nekoliko tjedana koje su Tihić, Softić i ostali u ¨našem¨ timu saboterski tražili.  Primjera radi, spomenuti treba da je Slobodanu Miloševiću proces trajao dvije-tri godine - a da je ovaj proces trajao barem pola godine, koliko je bilo minimum da traje od prošle godine do sada, onda bi se dosta tih skrivanja dokumenata moglo eksponirati, pa se u toku finalnog tog šestomjesečnog perioda hitnom intervencijom kod Svjetskog suda i zatražiti.  Ali, oni su to sve sprkunjili, stjerali, smlatili u 4 tjedna, brže-bolje, da takve stvari ne izađu na vidjelo, da se proces što prije smlati, što prije otalja .... da bi Srbija bila oslobođena od dvije glavne krivice!

Carla del Ponte i Geoffrey Nice sada jedno drugo posipaju pepelom malo, onako šeretski ... a stvarna krivica je na Sakibu Softiću, Sulejmanu Tihiću, Smailu Čekiću, Bakiru Izetbegoviću, Harisu Silajdžiću, Berizu Belkiću (koji je Softića prije nekoliko godina stavio u tim, iako je Softić bio totalni anonimus i amater za ovakve vrste procesa i ovakvu vrstu problematike na svjetskom nivou, dakako).

Prof. Boyle-a NIJE za ¨Distrikt Srebrenica¨ (unutar Republike srpske)

Svako spominjanje pravnog slučaja države BiH danas, mora se dotaknuti i Srebrenice.  Recimo, akcent preporuke Prof. Boyle-a NIJE na stvaranju ¨Distrikta Srebrenica¨ (unutar Republike srpske) - nego na povratku na stanje Ustava Republike BiH iz 1991. godine, dakle, na teritoriju i državnom domenu barem jedne od 109 općina koje postoje u RBiH.  Eto, to je ta velika razlika, dakle, NE ¨Distrikt Srebrenica¨ (kao Distrikt Brčko, ili, pak, što sada i već duže vrijeme traže Distrikt Sarajevo) u RS, nego POVRATAK na stanje iz Ustava RBiH, 1991, na barem jednoj općinskoj jedinici, tj. na općini Srebrenica.  To je ogromna razlika tj. taj kontrast: Općina RBiH Srebrenica, naspram ¨Distrikt Srebrenica u Dejtonskoj BiH¨.

Prof. Boyle je sasvim dobro napravio Deklaraciju o Srebrenici, i mi kao oni koji ujedno nismo pravnici, a pogotovo ne doktori internacionalnog prava, trebamo podržati Prof. Boyle-a, jer je i do sada on u svemu bio uglavnom potpuno u pravu.  Druga je stvar što neke postavke neprijatelji izvrću, obaraju, lažno postavljaju, podvaljuju i slično.  To ne smijemo brkati sa POVRATKOM NA USTAVNO STANJE RBiH (U BAREM JEDNOJ OD 109 OPĆINA RBiH).

Poziv kojega je uputio Naibu Reis Srebreničanima, sasvim dobar, bez obzira na sve ostale aspekte djelovanja IZ BiH.  Ovaj potez je bio dobar i za narod ima veliko značenje, jer se radi ipak o vjerničkoj muslimanskoj populaciji kod koje takav poziv kako na lokalnom tako i na internacionalnom nivou ima veliki značaj.  Ovim se Naibu Reis ustvari stavlja u povoljniju ulogu od Reisa Mustafe Cerića, te se doista postavlja na stranu naroda barem po onom pitanju koje narod razumije, a to je da treba izdržati i da treba ostati u Srebrenici, tj. ne nasjedati na podvalu o iseljenju.

ORBUS Tim

Republikabih.net Tim

Association of Bosniak's' NY

Preživjeli Vlaseničani traže izdvajanje Vlasenice iz genocidne Republike Srpske!

K o n s t a t u j u ć i da je RS uspostavljena prisilno, primjenjujući genocid i etničko čišćenje, u periodu od 1992. do 1995. godine, te da se za proteklih 15 godina pokazalo da je to nastavak genocida i etničkog čišćenja;

U k a z u j u m o  na nedostatak političke volje za pravdu i demokratiju i na opasnosti daljnjeg konfilikta, gdje će građanima Vlasenice biti sve teže i teže;

O c j e n j u j u ć i da se pravi put izlaska iz krize može naći samo uspostavljanjem konsensusa o osnovnim društvenim vrijednostima, kako bi se izgradila nova politička zajednica, prihvatljiva za sve narode koji u njoj žive i koji je tvore;

UDRUŽENJE VLASENIČANA/KI DIJASPORE

 kao najširi savez Vlaseničkih organizacija i pojedinaca u DIJASPORI na svojoj sjednici od 26. marta, 2007. usvaja i javno objavljuje slijedeči dokumenat:

DEKLARACIJA
(ZA RAVNOPRAVNU BUDUĆNOST)

U ime svih građana Vlasenice iz dijaspore ovim putem deklariramo slijedeče:

U skladu sa
izjavom Međunarodnog Suda Pravde u Haagu od 26. februara 2007. zahtijeva se povratak svega što je nastalo putem etničkog čišćenja u Općini Vlasenica pod kojim se podrazumjeva;
- izdvajanje Općine Vlasenica od Republike Srpske
- spajanje Općine Vlasenica sa ilegalno razdvojenom Općinom Milići.
- povratak imena Državnih objekata u Vlasnici, koja su nasilno ukinuta 1992. god.
- vraćanje imena Gradskih ulica u Vlasenici koja su vazila do 1992. godine

U skladu sa
izjavom Međunarodnog Suda Pravde u Haagu od 26. februara 2007. zahtijeva se:
- Predaja, pritvor i pokret kriminalne tužbe protiv ratnih zločinaca u Vlasenici kao sto su:
Bastah Predrag "Dragan" - zvani "Car", Višković Goran - zvani "Vjetar", Tešić Savo -zvani "Gajan" i ostali na priloženoj listi.

U skladu sa
deklaracijom građana Vlasenice iz dijaspore zahtijeva se da se javno prizna:
- da je postojao Logor Sušica
- da je u Vlasenici izvršeno etničko čisćenje
- da je vojska RS-a odgovorna za rušenje Hajrija Džamije 19. avgusta 1992.
- da su u Logoru Sušica bili zarobljeni gradjani Brčkog, Bratunca, Zvornika, Diviča, kao i logoraši iz Manjače

U skladu sa
deklaracijom građana Vlasenice iz dijaspore zahtijeva se slijedeće:
- odšteta logorašima iz "Logora Sušica" od 1992.do 1995. godine
- zaštita i očuvanje "Logora Sušica" kao muzeja iz obrazovanih, historijskih i pravnih svrha
- ravnopravna reprezentacija interesa Bošnjaka u Općini Vlasenica
- ubrzanje potrage i iskopavanja masovnih grobnica na regiji Općina Vlasenica
- finansijska i ekonomska pomoć povratnicima Općine Vlasenica
- poboljšanje ekonomskog stanja u Vlasenici za sve građane Općine Vlasenica
- odšteta Vlaseničkim porodicama koje su izgubile najmilije u procesu etničkog čišćenja
- povratak i potvrda lokacija muslimanskog zemljišta na Općini Vlasenica
- u slučaju da ratni zločinci ne stanu pred sud, traži se ostavka načelnika Općine Vlasenica

(Sa Deklaracijom saglasni Vlaseničani iz slijedecih država:
BiH, S.A.D., Australija, Austrija, Italija, Kanada, Francuska, Hrvatska, Luksemburg, Njemačka, Norveška, Slovenija, Srbija, Svedska, Svicarska, V. Britanija)

Na Stranici: www.Vlasenica.info
Lista Zlocinaca (nepotpuna)
Lista Peticionera - (potpisite se i vi ovdje)
Lista 1452 Nestale Osoba Općine Vlasenica (nepotpuna)

STAV PRAVNIH EKSPERATA O PRESUDI SUDA U HAGU

(Dnevni Avaz, 11. mart, 2007.)

RS NE SMIJE OPSTATI U PRAVNOM PORETKU BiH

Izdvajanje Srebrenice iz RS moguće je učiniti kroz predstojeće ustavne reforme

Pravni ekspert Ćazim Sadiković i njegov kolega, profesor Pravnog fakulteta u Sarajevu Ibrahim Festić podržavaju inicijativu da Srebrenica ima specijalni status u administrativno- političkom smislu.

Jedini način

- Više je načina na koje se Srebrenici može dodijeliti specijalni status, odnosno učiniti je izdvojenom jedinicom. No, tu se otvara i niz pitanja. Da li se treba izdvojiti samo Srebrenica ili i region iz kojeg su žrtve genocida, koliki je to krug? Također, pitanje je i kakav bi precizno status Srebrenica trebala dobiti. U svakom slučaju, jedini način za davanje specijalnog statusa ili izdvajanje Srebrenice iz RS su ustavne reforme, kojima bi takvo šta bilo realizirano - kaže Sadiković.
Sadiković i Festić ističu da prije činjenja bilo kakvih poteza, koji su rezultat odluke Međunarodnog suda pravde u Hagu, treba proučiti presudu, te na ekspertnom nivou naći modalitete poništenja rezultata genocida. Također, dodali su, potrebno je sačekati i da svoj stav o presudi i njenim posljedicama iznese i Vijeće sigurnosti UN, koje je nadležno za sprovedbu presuda MSP-a.
Festić smatra da je pitanje stvaranja distrikta Srebrenica ili neke slične forme izdvojene cjeline, minimum, te da, prije svega, treba razmišljati u cilju ukidanja kompletne genocidne tvorevine - Republike Srpske.

Vrijeme i napor

- RS, kako je dokazao i najviši sud UN-a, genocidna je tvorevina. Ne može se dozvoliti da u savremenom pravnom poretku i u 21. stoljeću egzistira genocidna tvorevina - smatra Festić.
Svjestan je činjenice da će za ovaj potez biti potrebno više vremena i napora, ali ističe da se ne smije dozvoliti da i nakon presude MSP-a, RS opstane u pravnom poretku BiH.
Bh. političari, kako ističu ova dva pravna eksperta, tokom predstojećih ustavnih reformi ne smiju zaboraviti činjenicu da je Sud u Hagu nedvosmisleno utvrdio da odgovornost za počinjeni genocid snose vlasti RS.

S. ŠKULETIĆ

Institucionalna odgovornost

Sadiković ističe kako je nedopustivo svako daljnje polemiziranje o individualnoj odgovornosti za genocid koji je počinjen nad Bošnjacima.
- Genocid u Srebrenici nije pitanje individualne odgovornosti, već isključivo institucionalne iza koje je stajao cijeli sistem RS. Vojska RS, koja se u pesudi jasno navodi kako počinilac genocida, bila je dio sistema RS za koji je taj zločin i izvršila. Zato se danas krivnja ne može svesti na individue, već sistem koji je njima upravljao - kaže Sadiković.

PRESUDA VODI KA UKIDANJU REPUBLIKE SRPSKE

Autor: Sven Rustempašić, dipl. ing. Sarajevo, 28. februar, 2007 

Dakle, prema Presudi Svjetskog suda, SR Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) nije direktno učinila genocid, nego je to učinila (para državna tvorevina) Republika srpska, sa svim svojim organima ... vojnim, egzekutivnim, političkim i slično!  SRJ je optužena da te zločine genocida koje je činila i učinila Republika srpska - nije spriječila.  Dakle, zločin genocida se dogodio, a, eto, kao biva, ¨SRJ ih nije spriječila¨.  Zanemarimo za moment ovu podvalu zdravom razumu i pravnim argumentima, pa se upitajmo: ko je onda učinio zločin genocida i ratne zločine?  Sud je po tom pitanju jasan: struktura, organizam ... nazvan Republika srpska, na čelu sa Radovanom Karadžićem, Ratkom Mladićem, Biljanom Plavšić, njenom vojskom odn. oficirima itd. -- počinitelji su ratnih zločina i zločina genocida. 

Dakle, iako Republika srpska nije država (a nakon ove Presude to definitivno nikada ne može niti postati ako ne bude izdaje unutar redova bošnjačkih lidera), ona je od strane Svjetskog suda putem Presude identificirana kao ona organizacija koja JESTE počinila sve zločine za koje je ustvari na Sudu optužena SRJ odn. Srbija i Crna Gora.  Drugim riječima, Svjetski sud je spasio Srbiju i Crnu Goru - a svu je krivicu ¨svalio¨ na Republiku srpsku.  I pored  nepravde odn. pravne sabotaže koju je Svjetski sud učinio oslobodivši Srbiju i Crnu Goru od najtežih tačaka optužnice, ipak niti ova Presuda nije za odbaciti.  Što ono kod nas pametni ljudi kažu: Od koga je, dobro je!  Presuda je za svrhu obnove države BiH sasvim korisna, sasvim upotrebljiva.  O tome nema sumnje.  Kao da je Svjetski sud ustvari rekao: Eto, nećemo osuditi Srbiju i Crnu Goru, ali će Republika srpska platiti sav ceh krvavog pira time što će biti proglašena Presudom stvarnim počiniocem genocida.      

Mi ne trebamo (nije dobro, nije korisno nego je štetno) Republiku srpsku nazivati odn. smatrati državom.  Niti Svjetski sud nju ne naziva državom – nego nju odn. njene organe i egzekutivne funkcionere u svim domenima, u Presudi tretira kao ne-državnu, terorističku tvorevinu koja je počinila genocid i ratne zločine.  Stoga se trebamo fokusirati na to da je količina i presuđeni obim ratnih zločina i zločina genocida koje je ustanovio u presudio Svjetski sud, dovoljan pravni faktor da se Republika srpska od sada i zvanično na svjetskom nivou, u pravnom domenu Internacionalnog prava, tretira kao genocidna tvorevina - te da se kao takva demontira uz asistenciju Ujedinjenih Nacija odn. ove Presude Svjetskog suda, konkretno!  Pri tome je Srebrenica u Presudi totalno imenovana kao genocid.  A zna se, i može se dokazati, da je u Srebrenici bilo sakupljeno stanovništvo iz velikog dijela -- okolnih sela i manjih mjesta - Podrinja, dakle znatnog teritorija RBiH.   

Nama o navedenom dokazi iz Srbije ne trebaju, ali je ipak vrijedno u ovom momentu ukazati da postoji barem jedna politička stranka u Srba, Srpska radikalna stranka (SRS), koja neke istine sagledava, te sama sebi, a još važnije od toga - i javnosti - danas priznaje, što je iskazano dole citiranim saopštenjem za javnost:

28. februar 2007.

NIKOLIĆ: PRESUDA VODI KA UKIDANJU REPUBLIKE SRPSKE

Zamjenik predsjednika Srpske radikalne stranke (SRS) tvrdi da presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu vodi ukidanju Republike Srpske. U intervjuu za list "Press" Nikolić je precizirao da je presudom jasno utvrđeno kako su genocid zapravo počinili bosanski Srbi, te da je to početak provedbe plana ukidanja srpskog entiteta u BiH.

- Oni su utvrdili da je počinjen genocid u Srebrenici i da su ga počinili Srbi iz RS. To direktno vodi ka njenom ukidanju, što je bio i cilj tog suđenja. Također, vrlo je opasno što je potvrđen legitimitet Haškom tribunalu - rekao je Nikolić. - kraj citata.

 

IZREČENA PRESUDA NA MEĐUNARODNOM SUDU PRAVDE NAKON SPORA PO TUŽBI ZA GENOCID

Piše: Ibrahim Halilović, Winsdor, 27. februar 2007

SRBIJA NIJE KRIVA ZA GENOCID KOJI SE DOGODIO U SREBRENICI, ALI JE KRIVA ŠTO GA NIJE SPRIJEČILA

“Međunarodni sud pravde u Hagu smatra da se tuženoj strani ne može pripisati učešće u genocidu na cijeloj teritoriji BiH. Sudije su ocjenile da nema dovoljno dokaza da je genocid počinjen na cjeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, ali je potvrđen stav da se genocid ipak dogodio na ograničenom području Srebrenice. Ocjenjeno je da je Srbija prekršila Konvenciju o genocidu jer nije spriječila masakr u Srebrenici"

Ipak, sud je presudio da zvanični organi SRJ nisu planirali ni počinili genocid u Srebrenici. "Nije dokazano da je armija SRJ učstvovala u genocidu, niti da su politički organi SRJ planirali, pripremali ili sproveli genocid" u Srebrenici, rekla je predsednica suda Rozalin Higins. (B92 12:30)”

“Najviši Sud UN oslobodio je Srbiju od optužbi za genocid, u 1990-tim godinama, ali je rakao da Srbija nije spriječila genocid u Srebrenici, (BBC) (12:30)

Predsjednica Međunarodnog